Osman Šahinpašić je ispričao da je 13. maja 1992. napustio Vlasenicu kada je kod stadiona vidio parkirana oklopna vozila i kada je, kako je rekao, osjetio da stanje u gradu nije uredu jer su ljude navečer privodili po kućama i uglavnom odvodili u logor “Sušica”.
Ispričao je da je prije svog odlaska otišao do roditelja na vikendicu u mjesto Džamdžiće da ih zamoli da se sklone, te da njegov otac nije htio i kazao mu je da “neće njih niko”.
“Pet dana nakon mog odlaska rodica mi javlja da su ubijeni”, rekao je svjedok.
Šahinpašić je kazao da je, prema saznanjima od ljudi koji su bili s njegovim roditeljima, oni bili sakriveni u nekom potoku, te da je naišlo vozilo Lada Niva, iz kojeg su vojnici izašli i pucali. Rekao je da je čuo da su vojnici bili komšije, te da je tijela njegovih roditelja sahranio Drumo Hatunić i da je vikendica u Džamdžićima zapaljena.
“Moji roditelji su bili među prvih deset žrtava”, kazao je svjedok i dodao da je ubijeno još 15 članova njegove porodice nakon 18. maja 1992. godine.
Ispričao je da su prije njegovog napuštanja Vlasenice uhapšeni njegova sestra i zet, koji su po povratku iz policijske stanice spominjali policajca “Milića” i da je bio prisutan “Garić”.
U unakrsnom ispitivanju svjedok je potvrdio Odbrani da nije pitao koju uniformu i kape su imali vojnici koji su mu ubili roditelje.
Radenko Stanić, Miroslav Kraljević i Goran Garić optuženi su za progon bošnjačkih civila u Vlasenici, i to za protivpravna zatvaranja, ubistva, seksualna zlostavljanja, mučenja, nestanke i druga nečovječna djela počinjena tokom 1992. i 1993. godine. Prema optužnici, Stanić je bio komandir Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.
Tužilac Seid Marušić pročitao je izjavu iz istrage preminule svjedokinje Mevlude Agić u kojoj je ispričala da su je vojnici istjerali iz kuće i da je na putu do “Sušice”, gdje je među prvim dovedena, vidjela paljene kuće i tijela sedam komšija po putu.
Ispričala je da je vidjela autobus koji se zaustavio pored logora, i da su tri mladića bila pretučena, te da je shvatila – kada je vidjela prazan autobus koji je dolazio iz pravca Mračnice nakon određenog vremena i bager na čijoj je kašici bilo zemlje i krvi – da su svi iz autobusa pobijeni. Navela je da je među ubijenim bio i njen zet.
Pročitana je izjava preminule Muške Alihodžić u kojoj je rekla da je njen muž Ibro bio u zatvoru iza zgrade Suda u Vlasenici, da mu je donosila hranu sve dok u junu 1992. sa sinom Mehom nije odvedena u “Sušicu” sa ostalim komšinicama.
Ispričala je da je u logoru svašta vidjela, ubijanja, maltretiranja, te da su uslovi nemogući. Kazala je da su vojnici iz logora pokupili veći broj žena i djece i odvezli ih u mjesto Luke, gdje su razdvajali žene i djevojke i gdje je prepoznala komšiju koji je vrijeđao i prijetio.
Svjedokinja je u izjavi navela da je otišla sa sinom pješke u pravcu Kladnja, a da su žene koje su odvojene otišle na Pelemiš, gdje su i silovane.
Suđenje se nastavlja 26. februara.
