Tada mu je sutkinja Hasija Mašović, nakon sporazuma o priznanju krivnje za terorističke prijetnje, izrekla kaznu od godinu i po zatvora, uz obavezno psihijatrijsko liječenje. Ovom četrdesetsedmogodišnjaku izrečen je, prvi put u praksama presuda za terorizam u BiH, i nastavak dobrovoljnog liječenja nakon izvršenja kazne.

Podgora je obrazložio da se liječio i ranije, a to je, kao i nalaz medicinskog vještaka, Sud imao u vidu, obrazložila je Mašović.

“Nažalost, zakonodavac nije vodio računa o tome da neka liječenja ne mogu tako kratko trajati”, rekla je Mašović u obrazloženju presude.

U zemljama članicama Evropske unije, za ovakve slučajeve postoji zakonski okvir koji omogućava tzv. probacijski sistem – koji reguliše obaveze osobe nakon što odsluži kaznu u određenom periodu – te postoje saradnje institucija svih nivoa koje pomažu u procesu rehabilitacije i reintegracije osuđenika u društvo. Bosna i Hercegovina nema sistem probacije, zbog čega se, prema riječima sagovornika Detektora, ovaj prijedlog može posmatrati samo kao početak pozitivne sudske prakse.

“Činjenica da Bosna i Hercegovina trenutno nema uspostavljen probacijski sistem, dodatno naglašava važnost ovakvih preporuka u sudskim presudama”, rekla je Nejra Veljan, istraživačica “Atlantske inicijative” koja se bavi pitanjima nasilnog ekstremizma i terorizma.

Od 2014. godine, odnosno od osnivanja tzv. Islamske države, bosanskohercegovačko pravosuđe procesuiralo je preko 50 predmeta za ratovanje u Siriji, a raspon kazne bio je između jedne i sedam godina zatvora. Procesuirano je preko deset predmeta koji se tiču domaćih prijetnji terorističkim napadom, među kojima je i predmet Edina Podgore.

On je osuđen što je aprilu prošle godine putem društvene mreže emitovao videosnimak u kojem je – uz korištenje oružja, upućivao poruke antisemitskog sadržaja i prijetnje napadom na život osoba koje je nazivao “kjafirima”.

Nedostatak zakonskog okvira

Podgorin advokat Rusmir Karkin za Detektor je kazao da je sutkinja imala na umu da se njegov klijent liječio i ranije, te da se bilo kakve “dobrovoljne” upute ne mogu smatrati dijelom presude.

“Prije počinjenja ovog krivičnog djela, on se dobrovoljno liječio… tako da je i prilikom ugovaranja uslova za potpisivanje sporazuma o priznanju krivice, na određeni način preuzeo tu obavezu”, rekao je Karkin.

Nijedan zakonski okvir ne može utjecati na slobodu odlučivanja o liječenju, ukazao je na to sudski vještak medicine Abdulah Kučukalić.

“To je stvar osobe hoće li se liječiti ili neće. Vi danas imate jako puno bolesti od karcinoma, pa ljudi neće da se liječe”, kazao je Kučukalić.

Bosanskohercegovačke vlasti se godinama nose sa izazovima reintegrisanja u društvo osoba osuđenih za terorizam ili pridruživanje stranim paravojnim formacijama. Detektor je ranije izvještavao iz zatvora ukazujući na manjak programa i eksperata za mentalno zdravlje.

Usvajanjem Strategije za prevenciju i borbu protiv terorizma za period od 2021. do 2026. godine naložena je uspostava saradnje između pravosudnih institucija, zatvora, centara za socijalni rad i mentalno zdravlje kako bi se spriječilo ponavljanje krivičnog djela i postigla uspješna rehabilitacija i reintegracija.

Implementacija ovih odredbi otežana je uslijed kompleksnog upravljačkog aparata u BiH i manjkom kapaciteta, ali i činjenicom da zato što BiH nema zakonski okvir koji bi osobe koje izlaze iz zatvora primorao na saradnju, istakao je profesor sa kriminalistike Mirza Buljubašić.

“Ti okviri su, naprimjer, probacija i probacijska služba”, rekao je Buljubašić.

Podgorin slučaj teško će postati pravilo u BiH upravo zbog nedostatka pravnog okvira, kazao je profesor sa Fakulteta političkih nauka Vlado Azinović, ali dodaje da ona može otvoriti mogućnost propisivanja srodnih mjera u narednim slučajevima kada optuženik počini djelo u stanju smanjene uračunljivosti.

“Takva zaštitna mjera na neki način dodatno omogućava da se cijeli proces rehabilitacije, resocijalizacije vrši na bezbolan i po društvo siguran način”, rekao je Azinović.

Prakse zemalja članica Evropske unije

Primjeri probacijskih praksi postoje i dominantni su u većini država članica Evropske unije. Belgija je jedna od država koje primjenjuju takvu praksu u okviru konstrukta “Stavljanje osobe na raspolaganje suda”. To omogućava sudu da u ograničenom broju slučajeva postavi uslove i osuđenu osobu drži pod nadzorom u periodu od pet do 15 godina nakon izvršenja kazne zatvora. No, ova kazna moguća je samo u slučaju vrlo ozbiljnih krivičnih djela.

Većina programa rehabilitacije u zemljama članicama EU se zasniva na dobrovoljnom osnovu, a podrška se usmjerava kroz međuinstitucionalnu saradnju, navodi Meryl Demuynck iz Međunarodnog centra za borbu protiv terorizma (ICCT), koja ističe važnost individualnog prilagođavanja rehabilitacije. Kao pozitivnu praksu izdvaja nizozemski model “Multi-Agency Approach”.

“On naglašava pristup više sudionika koji omogućava ključnim akterima da dijele informacije i koriste stručnost više strana u razvoju i implementaciji planova rehabilitacije koji su specifično prilagođeni potrebama pojedinca”, kazala je Demuynck.

Zakonski okvir je omogućio da ovaj model uspostavlja nesmetan prijenos informacija između zatvorske institucije, općine i probacije, pri čemu sigurne kuće i druge lokalne instance u međuinsitucionalnoj saradnji rade na procesu rehabilitacije pojedinca.

Demuynck izdvaja i inicijativu “EXIT”, koja se provodi u Njemačkoj, Švedskoj i Norveškoj, a koja u svom radu također fokus stavlja na pojedinca. To čini kroz savjetovanje institucija i porodica osuđene osobe, te uspostavljanjem kontakta između osuđenika i bivših desničarskih ekstremista, kako bi osuđeni razvili nove perspektive.

Iako na državnom nivou nema inicijativa u vezi s probacijom, početkom prošle godine iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo je rečeno da je Federalnom ministarstvu pravde upućena inicijativa za donošenje zakona o probacijskoj službi, ali na upit Detektora u kojoj fazi je formiranje i donošenje tog zakona, iz Federalnog ministarstva pravde nisu odgovorili.