Kaže da ga slike i mirisi podsjećaju na Sarajevo, na pijacu Markale.

“Prije tri godine sam bio tamo. Sve je rekonstruisano… Sjećam se krvi. Bilo je mnogo krvi”, kaže Mihail.

On je danas vojnik u ukrajinskoj vojci. Krupan i visok muškarac, svježe vojnički obrijan, u zelenoj uniformi i teškim čizmama, hoda u vrelom augustovskom danu. U ljeto 1992. godine, kao mladi vojnik, Mihail je bio jedan od prvih mirovnjaka koji su stigli u BiH. Većinu svog vremena proveo je u Sarajevu, u Kasarni “Maršal Tito”.

Sjeća se granata. Njihovog mirisa i zvuka. Sjeća se gladi.

“Bila su teška vremena. Vrhunac rata… Ljudi nisu imali dovoljno hrane. Mi smo prevozili humanitarnu pomoć, ali grad je velik, tako da je nije bilo ni izbliza dovoljno”, kaže Mihail dok hoda pijacom.

“Bio sam jednom na srpskim položajima, moglo se sve vidjeti s tih položaja. Vojnik je mogao da ispali granatu i tačno vidi mjesto gdje eksplodira. To je bilo strašno. Ljudi su samo ginuli”, dodaje.

Tokom rata u BiH Mihail i drugi ukrajinski mirovnjaci odigrali su značajnu ulogu. Njihov bataljon bio je smješten u zaštićenoj zoni Žepa, nadomak Srebrenice, gdje je u julu 1995. izvršen genocid.

Iste godine, ukrajinski vojnici radili su istragu za masakr na pijaci Markale i utvrdili da je granata kojom je ubijeno preko 40 civila u ljeto 1995. ispaljena s pozicija Vojske Republike Srpske.

U proljeće 1993. godine, Mihail je s prvim konvojem obišao Goražde, Žepu i Srebrenicu.

“Mi smo prvi tamo došli… Ljudi su plakali od sreće da dobiju hranu”, prisjetio se Mihail.

Nakon rata vratio se u Kijev. Radio je kao državni službenik, a BiH, koju naziva drugom domovinom, posjetio je ponovo neposredno prije početka ruske invazije na Ukrajinu. Od prvog dana, Mihail se uključio u odbranu i vodio je tim koji je na početku sukoba borio u Irpinu i Buči, gdje su ruske snage izvršile masakr nad desetinama civila.

U Buči danas živi Tetiana Popovych – mala, krhka, plava žena u svojim pedesetim godinama. Radi kao medicinska sestra u ambulanti. Živi sama sa svojim pismima jer je njen sin zarobljen na početku ruske invazije i odveden u Rusiju.

Kada je rat počeo, Tetiana se brinula o bolesnoj staroj osobi u Kirovohradskoj oblasti. Tek nakon oslobađanja Buče vratila se kući, ali nije našla sina. Tražila ga je svugdje, od vrata do vrata, i lijepila naljepnice po naselju te se javljala na društvenim mrežama svim ljudima koji su mogli znati gdje bi njen sin mogao biti.

Konačno, nekoliko sedmica kasnije, u aprilu 2022. godine, kada su počele prve razmjene zarobljenika, javio joj se mladić koji je bio razmijenjen i rekao joj da je njen sin u zarobljeništvu u Rusiji. Tamo je do sada već proslavio dva rođendana. Pola godine kasnije, stiglo joj je i prvo pismo od njega.

“Pozdrav, draga mama. Ja sam ok. Jedem tri puta dnevno i pružaju mi medicinsku pomoć. Kako si ti? Nadam se da ću te vidjeti uskoro. Volim te toliko. Ne brini za mene i brini se o sebi”, čita Tetiana kroz suze.

“Zašto mi je on oduzet? Zašto ga ne mogu vidjeti?”, pita se Tetiana, ne skrivajući bijes.

Ona i njen sin samo su neke od stotina hiljada ljudi direktnih žrtava ratnih zločina koje čine ruske snage.

Od početka invazije na Ukrajinu, veliki broj ljudskopravaških organizacija mapira ratne zločine, a tužioci su pokrenuli više od 130.000 istraga. Ukrajinski pravni sistem prolazi korjenite promjene zakona kojim se procesuiraju ratni zločini, obučava istražioce i tužioce, a uz sve to odvijaju se procesi za više od 1.500 predmeta protiv nedostupnih optuženih.

Za vođenje ovih predmeta i generalno za ukrajinsku potragu za pravdom u sudnicama zadužen je Yuriy Belousov, glavni tužilac za ratne zločine Državnog tužilaštva Ukrajine. Dok mramornim hodnikom ulazi u press sobu Tužilaštva u Kijevu, obučen samo u crnu majicu kratkih rukava i sportske pantalone, Yuriy odaje utisak operativca.

Visok čovjek u kasnim četrdesetim, on dolazi iz ljudskopravaške organizacije i nije uobičajeni ukrajinski tužilac. Njegov engleski je savršen, a rukovodi timom od preko 240 tužilaca. Podijelio je njihov rad u timove, od kojih je svaki zadužen za određenu oblast.

Postoji tim za genocid, za ratno seksualno nasilje, za kolaboracionizam, za napade na civilnu infrastrukturu, čak i tim za međunarodnu saradnju.

“Ako govorimo o brojkama, sa ovim jutrom imamo 133.000 incidenata. Svaki dan je 300 ili 400 novih zločina. To je stvarno nezamisliv obim, svih mogućih oblika”, kaže on.

Problem za Yuriya je kako osigurati da ruski vojnici zaista prisustvuju suđenjima, kako bi se došlo do pravde. Trenutno vodi postupke protiv 634 optužena, ali samo 17 njih je fizički prisutno. Svim ostalim se sudi u odsustvu.

“Kada govorimo o suđenju u odsustvu, ono ima više negativnih nego pozitivnih aspekata, to je prirodno jer ljudi nisu u rukama pravde… Ali ono što je nama važno jeste da u ovim postupcima žrtva ima pravo da dâ izjavu, i to posmatramo kao stvaranje velike baze podataka o zločinima koji su počinjeni protiv nas, protiv našeg naroda. Žrtve žele znati da nisu zaboravljene”, kaže on.

Ali ovaj pristup izazvao je polemike i domaće i međunarodne javnosti. Alena Lunova je mlada koordinatorica za zagovaranje jedne od najvećih ljudskopravaških organizacija u Kijevu – ZMINA-e. Rodom s Krima, nada se da će se jednog dana moći vratiti kući, na područje koje je Rusija anektirala prije deceniju.

Kaže da se boji da ovaj broj suđenja u odsustvu može stvoriti zamor. Također se boji da državne vlasti griješe u komunikaciji sa žrtvama.

“Država stvara velika očekivanja jer stalno govori da ćemo imati presude za sve zločine. Ali to nije istina. I to moramo promijeniti, komunikaciju sa žrtvama i preživjelima. Moramo da im kažemo: ‘Da, da, pokušat ćemo da obezbijedimo sve radnje koje treba da uradimo da te kriminalce stavimo pred sud. Ali ne možemo vam obećati da će svaki od njih biti pred sudom’”, govori ona.

Neki stručnjaci, poput Sabine Mehić, advokatice iz Sarajeva koja je održala više treninga za ukrajinske kolege o pravima optuženih na odbranu u predmetima ratnih zločina, pribojavaju se da se sve presude koje ukrajinske vlasti dobijaju mogu osporiti zbog kršenja procesnih prava.

“Oni trenutno vode najveći broj suđenja u odsustvu i, prema podacima koje ja imam, sve takve presude bile su osuđujuće… Nije sporno da se može suditi nekom u odsustvu, međutim i takva suđenja imaju svoja pravila. Potrebno je takva pravila i prava poštovati, prava optuženih, da to u konačnici ne bi bilo ono što se desilo u nekim predmetima u BiH, a to je da se svim tim ljudima sudilo zapravo ponovo”, kaže Sabina.

Jedna od najpoznatijih borkinja za pravdu u Ukrajinu je Oleksandra Mavtiichuk. Ona rukovodi Centrom za građanske slobode, koji je s početkom ruske invazije pokrenuo koaliciju nevladinih organizacija koje mapiraju ratne zločine. Za svoj rad dobila je i Nobelovu nagradu za mir.

Ona smatra da je za Ukrajinu ključno da shvati kako, za razliku od BiH, mora posmatrati pravdu šire od samog procesuiranja ratnih zločina. Potrebna joj je strategija koja će uključiti sve elemente tranzicijske pravde.

“Za neke ljude pravda znači vidjeti počinioce iza rešetaka. Za druge, pravda znači dobiti odštetu, a bez naknade će se osjećati nezadovoljno. Za neke ljude pravda znači i mogućnost da saznaju istinu, šta se desilo s njihovim najmilijima. Za treće, pravda znači mogućnost da se čuje i da se dobije ovo javno priznanje da nešto što se dogodilo njima i njihovim najmilijima nije samo nemoralno, već nezakonito”, kaže Oleksandra.

Nakon kratke pauze, dodaje da za nju pravda znači izgradnju “sveobuhvatne strategije pravde kako bismo ispunili sve ove potrebe”.

“Za mene pravda znači da ljudima vraćamo njihova imena jer je rat pretvorio ljude u brojeve, a samo pravda ima tu moć da ljudima vrati njihova imena”, kaže ona.

Jedino strateški pristup tranzicijskoj pravdi u kojem učestvuju svi segmenti društva, prema Oleksandri, može osigurati “pravedan mir – koji je jedini održivi mir”.

“Nisam specijalista za rat u Bosni i Hercegovini, ali ono što mi se čini jasnim jeste da je bar djelimično problem s pravdom izazvan stavom međunarodne zajednice koja kaže da nam treba mir, ali ne i pravda. Oni misle da je mir mnogo važniji od pravde. I još uvijek, nakon dva svjetska rata i kolonijalnih ratova i svog tog užasa, ne shvataju da je pravda preduslov za mir”, kaže ona.

Ukrajina upravo zato proučava iskustva zemalja Balkana, kako kaže glavni tužilac za ratne zločine, kako se ne bi “ponovile iste greške”.

“Ono što sam čuo od kolega s Balkana jeste da niko nema pravo da oprosti u ime žrtava. To mogu samo žrtve. I vjerujem da Ukrajina neće biti u situaciji i biti primorana da oprosti neprijatelju u ime žrtava, jer bi to bila bomba koja otkucava dugi niz godina”, kaže Yuriy.

Od aneksije Krima 2014. godine ukrajinske vlasti rade neuspješno na razvoju strateškog pristupa tranzicijskoj pravdi. U Bosni i Hercegovini, ovakav dokument i pristup saniranju posljedice rata – koji osim procesuiranja uključuje i sistemski pristup istini, nestalim osobama, reparacijama i memorijalizaciji – nikada nije usvojen.

U toku 2024. Ukrajina je odlučila odustati od Strategije tranzicijske pravde i elemente ovog pristupa uključiti u Strategiju za reintegrisanje okupiranih teritorija.

Prema riječima Alene Lunove, koja je radila na ovoj strategiji, ona predstavlja okvirni dokument i tek predstoji rad na razradi konkretnih potreba.

Ukrajina će za nekoliko mjeseci obilježiti tri godine od početka potpune invazije, dok BiH naredne godine obilježava 30 godina mira. Nobelovka Oleksandra Matviichuk kaže da je zadatak cjelokupnog društva Ukrajine – a ne samo vlasti – da urade sve kako bi izbjegli situaciju u kojoj se konflikt samo zamrzne.

“Mislim da se naša generacija sada bori za našu buduću djecu”, kaže ona.

Mirovnjak Mihail ima jednu kćerku. Mir, ali pravedan mir, želi najviše za nju.

“Želim da majke dočekuju djecu kući, a djeca roditelje”, kaže on.