Munira je već u poznim godinama i teško se kreće dok nas vodi na mezarja sina Muhameda i supruga Muharema. Tu nam priča kako su u selu Novoseoci, udaljenom sat vremena vožnje od Sarajeva, živjeli s njenim ocem, koji je bio star i bolestan. Bili su sretni, govori, pojašnjavajući da su u ljeto 1992. potpisali lojalnost s predstavnicima okolnih srpskih sela koja su im garantovala sigurnost.
U septembru 1992., dok je njen sin pomagao komšiji da izveze drva iz šume, ona je s drugim mještanima odvedena na livadu koju su zvali Metaljka.
“Dođoše i djeca. ‘Sine, šta je?’ Vidim, prljava mu ovuda majica i ovo… Kaže: ‘Mama, ne pitaj’”, ispričala je Selmanović, gestikulirajući pokrete sina Muhameda.
Smatra da joj tada nije smio reći da je udaran, ali poslije ga nikad više nije vidjela jer su ih vojnici razdvojili.
“Čupaj dijete, pa ovo, pa ono. Ostavim oca ovdje na putu i ne da mi za dijete. Odbaciše me puškom”, ispričala je Selmanović čiji sin Muhamed, kojeg opisuje kao uvijek poslušnog i dobrog, ostaje na livadi s još trojicom mladića, od kojih je jedan imao 15 godina.
Nju s ostalim ženama i djecom prevoze do Sarajeva, a sve do poziva iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine živjela je u ubjeđenju da je njen sin na radnoj obavezi, kako su im rekli vojnici tada.
“Kad jedan dan zovu, idu niz Romaniju: ‘Možeš li nam opisati šta je bilo na tvome djetetu’“, priča Munira, dodajući da je opisala šarenu majicu i gojzerice na cik-cak kopčanje koje je tad devetnaestogodišnji Muhamed imao na sebi.
“Kaže: ‘Jeste, sad smo pronašli’“, opisuje Munira, govoreći da je 2000. njen sin ekshumiran, a dvije godine kasnije na Ivan Polju i suprug, koji je imao 50 godina u vrijeme nestanka.
Od tada je, kaže, nekoliko puta poželjela da je i ona mrtva, a onda, smatra da je bolje da je živa kako bi neko mogao da svjedoči o zločinu u Novoseocima.
“Samo nek se zna šta su uradili na pravdi… Najprije zadržavali, zadržali ljude i onda pokupili i pobili”, kaže Selmanović koja je iskaz dala i pred Sudom BiH u postupku koji se od 2021. vodi protiv Dragomira Obradovića i još devet osoba za zločine u Novoseocima.
Pripadnici Vojne policije i Izviđačke čete Druge romanijske motorizovane brigade Vojske Republike Srpske (VRS) su, prema optužnici, u noći s 21. na 22. septembar 1992. opkolili i ušli u Novoseoce, gdje je jedan od pripadnika izviđačke čete ubio Devlu Karić.
Nakon toga je izvršeno razdvajanje žena i djece od muškaraca, da bi žene i djeca bili povedeni prema autobusu u blizini džamije kako bi bili transportirani prema Sarajevu, dok su 44 muškarca u dva vojna vozila prevezeni do smetljišta na Ivan Polju, gdje su u dvije grupe dovedeni do ivice vrtače, te usmrćeni automatskim oružjem, a zatim je jedan od pripadnika Izviđačke čete vršio ubijanje preživjelih pojedinačnim hicima iz pištolja.
Tijela 42 ubijena muškarca su ekshumirana 2000. godine, jedno tijelo je pronađeno na drugoj lokaciji, dok se za jednim još uvijek traga.
Pružio joj dijete u naručje
Muškarac za kojim se još uvijek traga u Novoseocima je Amir Selmanović, čija supruga Rusmina je govorila za Detektor uoči godišnjice zločina. Ispričala je da su sretno živjeli s dvogodišnjom kćerkom Aidom do septembra 1992. godine.
Ranije, u aprilu te godine, njenom suprugu, koji je radio kao policajac, rečeno je da više ne dolazi na posao.
“U kućnom pritvoru smo bili. Nismo nigdje mogli ići. Znači, tu smo bili samo u kući, po selu. Neko nas je vazda kontrolisao s onih brda. Tako su bar govorili, vidjeli su nekoga gore. Znam, jednu noć smo noćili napolju”, prisjetila se Rusmina.
Sjetila se da je bio utorak 22. septembra kada je odveden njen svekar, koji je udaran i traženo mu je oružje. U dolini iza sela, gdje su odvedeni i oni tog dana, saznala je da će žene i djecu autobusima da odvezu za Sarajevo, a muškarce na radnu obavezu.
Ispričala je da je uz pratnju vojnika otišla u kuću da uzme garderobu za kćerku i da je tada vidjela da su stvari u kući razbacane, a bijela tehnika odnesena. Poslije su, kazala je, otišli do džamije, gdje ih je čekao autobus.
“Moj muž je trčao odozgo od kuće. Neko ga je pustio, a ostao je iza sela. I uzeo je moju Aidu u naručje, donio je do džamije i držao je kod džamije. I on kaže, imao je sestru Muneveru, i kaže: ‘Nemojte nigdje ići od Munevere dok ja ne dođem’“, prisjetila se ona, dodajući da je vojnik zgrabio dijete i dao ga njoj, a njenog supruga otjerao.
“Ubili su tu ženu… I ja ga više nisam vidjela”, opisala je Rusmina Selmanović posljednji susret sa suprugom.
Ona je s ostalima odvezena u Sarajevo, gdje su s vremenom dobijali različite informacije o sudbini muškaraca iz Novoseoca – od toga da su na radnoj obavezi do toga da su pobijeni.
Rekla je da je poslije rata saznala da je na Ivan Polju otkrivena masovna grobnica i da je očekivala da će među posmrtnim ostacima pronaći muža.
“Uz stepenice kad sam išla, znam, moj muž je imao na sebi jednu košulju – šarena je bila, pantalone i mislim kožna jakna da je na njemu bila. A svekar mi je bio isto u košulji, sitne kockice. Kad sam se uz stepenice penjala u Visokom, ja vidim od mog svekra košulju. I odmah sam tamo išla, njegova košulja, k’o nova, vjerujte k'o nova“, govori ona, kao i da su u džepu kod svekra pronašli upaljač i malu narukvicu, za koju vjeruje da je bila za njenu kćerku.
Olakšanje nije dočekala ni tokom druge ekshumacije na Ivan Polju, a u međuvremenu je dobila informaciju da je njen muž pokušao pobjeći sa strijeljanja.
“Ja sad zamišljam kako je on iz te grupe pošao prema šumi gore, i kao da je ubijen s leđa i da je ostao tako na livadi. Tako smo čuli”, priča Rusmina, govoreći da bi otišla u Novoseoce tražiti kosti na livadi, ali ju je strah ići sama.
Danas svojoj Aidi prenosi samo najljepše uspomene na oca, u nadi da će jednog dana imati mjesto na kome će trajni smiraj pronaći posmrtni ostaci njenog supruga.
Lokaciju grobnice otkrio komšija srpske nacionalnosti
Iako danas vodi brigu o domaćim životinjama i poljoprivrednim poslovima sama u Novoseocima, gdje se vratila, Fehrija Oruč bila je u Sarajevu kada je na Radiju Romanija čula “da su u selu uspješno savladani i likvidirani diverzanti“.
“Mi smo to znali, kakvi diverzanti, to ti je to”, govori Oruč, čije sumnje su potvrdile informacije o ubijenim muškarcima i jednoj ženi – njenoj majci.
Saznala je da su mještani opkoljeni dok je njen otac čuvao ovce, te da su zatražili od njene snahe da ga pronađe.
“Mama nije dala nego da ide ona. Kako je odozgo išla pored džamije, kad je naišla, upucali je”, prenosi saznanja Fehrija, kao i da su joj tada ubijeni i pedesetpetogodišnji otac Nail i braća Fikret i Rifet, koji su imali 24 i 36 godina.
Ispričala je da je njihove posmrtne ostatke pronašla na Ivan Polju 2000., a majčine dvije godine poslije. U otkrivanju lokacije im je pomogao komšija Srbin koji joj je kazao da se boji da ga ne vide, ali da će obilježiti mjesto.
“On je obilježio, mi smo otišli gore i rovili, nema. Poslije ga ja opet vidim, pita on mene jesmo li našli. Rekoh nismo, sve smo onaj dio prerovili, nema. Idite samo onaj dio, prema polju idite, mora ondje biti. Stvarno nismo daleko, kako je on obilježio pedeset cenata, nađemo. Da nije njega bilo, ne bismo mogli naći”, rekla je Fehrija koja je posmrtne ostatke svoje porodice ukopala kod džamije u selu.
Dok ispraća novinare, govori da su “na pravdi Boga pobijeni“, ali da nikad neće shvatiti zašto.