Dudaković i ostali: Ništa ne znaju o sudbini bake u Donjem Dabru

Atif Dudaković. Foto: BIRN BiH

Radmila Bilbija rekla je da je živjela u selu Husimovci i da su napustili to područje 10. oktobra 1995, nakon što su dva dana granatirani s područja Grmeča.

“Bježimo od muslimanskih snaga koje nas dva dana granatiraju… Mi smo se snalazili kako je ko znao i umio”, kazala je svjedokinja.

Navela je da je njena baka Stoja Marjanović živjela u susjednom Donjem Dabru. Rekla je da je baka, koja je tada imala 92 godine, bila pokretna i da se bavila poljoprivredom i stokom. Od tetke je čula da baka ne želi da ide.

“Kaže da ne želi da ide iz svoje kuće, jer njoj niko ništa neće, da je preživjela dva rata”, rekla je Bilbija.

Izjavila je da nikad nisu saznali šta se dogodilo s bakom niti su pronašli njene ostatke. Navela je da su 1998. bile u Donjem Dabru i da su zatekli sve spaljeno i porušeno. Ispred vrata, kako je kazala, vidjeli su polunagorjele bakine opanke.

Branilac Husein Muhić pitao je svjedokinju da li su na području Dabra od polovine septembra vođene borbe između dvije vojske, na šta je Bilbija rekla da su borbe bile na Grmeču, a da su sela ispod.

Za zločine na području Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta, uključujući ubistva više od 300 osoba, progone i uništenje vjerskih objekata, sudi se bivšem komandantu i pripadnicima Petog korpusa Armije BiH – Atifu Dudakoviću, Sanelu Šabiću, Ibrahimu Šiljediću, Safetu Salihagiću, Adisu Zjakiću, Redžepu Zlojiću, Samiru Solakoviću, Fatmiru Muratoviću, Muharemu Aleševiću, Huseinu Balagiću, Edinu Domazetu, Ejubu Koženjiću, Ibrahimu Nadareviću i Saidu Mujiću.

Mirko Šavija kazao je da su njegovi roditelji živjeli u selu Podlug kod Sanskog Mosta i da se čuo s njima do 10. oktobra 1995. godine.

“Razgovarao sam s majkom – pitam, kakvo je stanje, kaže da je vrijeme prelijepo, da narod bere kukuruze, čuje se pokoji pucanj. Poslije sam zvao, niko se ne javlja”, prisjetio se Šavija.

Rekao je da je poslije saznao da je Sanski Most pao i da je našao majku u Prijedoru, te je doveo kod svoje porodice u Gradišku. Ona mu je ispričala kako je nju i jednu komšinicu povezlo vojno vozilo kad ih je zateklo na putu. Otac Boško, koji je bio 1919. godište – kako je saznao – ostao je.

Svjedok je izjavio kako je od jednog čovjeka čuo da je vidio njegovog oca na televiziji, među zarobljenicima, te da je narednih mjeseci išao u Oštru Luku, ali da nijedan civil nije bio razmijenjen. Kazao je da je njegov otac bio bolestan, ali da je imao hrane i lijekova u kući.

Šavija je rekao da je na kraju identifikovao tijelo oca.

Suđenje se nastavlja 9. septembra.