Sud BiH. Foto: BIRN BiH
Sabahudin Kasumović kazao je da je bio rezervni policajac u Novoj Biloj i da su dobili informaciju o opsadi releja na Vlašiću, te su krenuli pomoći kolegama koje su obezbjeđivale taj objekat.
Ispričao je da su 30. aprila 1992. otišli i ušli u objekat, ali nisu htjeli da se predaju Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Naveo je da su pokušali proboj, ali je nakon pucnjave bilo poginulih i ranjenih, a ostali su zarobljeni.
Svjedok je rekao da je bio u prvoj grupi koja je odvezena u poštu u Skender-Vakufu, a poslije su dovedeni i drugi zarobljeni policajci i tehničari.
“U neko doba noći upao je taj gospodin, major Peulić, kabadahijski počeo mlatarati rukama, nogama: ‘Niste na plaži, skidajte se'“, prisjetio se Kasumović.
On je precizirao da je kasnije saznao prezime majora, a u sudnici je pokazao na Boška Peulića, navodeći da mu se čini da je to bio on.
Svjedok je kazao da je osam dana bio zatvoren u podrumskim prostorijama pošte i da su vođeni na sprat na ispitivanje kod nekog kapetana koji je bio korektan. Kasumović je rekao da su se neki zatvorenici vraćali premlaćeni, a da su odvođeni u susjednu prostoriju iz koje su dopirali jauci.
On je rekao da njega nisu udarali, ali ga je maltretirao jedan potporučnik.
“Ja sam najmanje stradao. Dva, tri puta sam bio izložen maltretiranju od jednog potporučnika koji mi je prijetio nožem, bajonetom po potkošulji… nožem zarezivao“, prisjetio se svjedok.
Naveo je da je u pitanju bio mlađi čovjek, a kasnije je čuo da je to bio sin majora, ali ne zna od koga ni kada je to saznao. Branilac Aleksandar Čokeša predočio je svjedokovu izjavu iz 2009. u kojoj nije naveo da je potporučnik bio sin majora. Svjedok je rekao da tada vjerovatno nije to znao.
Boško i Davor Peulić te Petar Đurić optuženi su za zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika počinjene od maja do oktobra 1992. na području Skender-Vakufa i Travnika. Optužnica tereti Boška Peulića u svojstvu komandanta 22. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Đurića kao de facto komandira jedinice Vojne policije, a Davora Peulića kao de facto komandira centra veze.
Džemal Ljuca ispričao je da je kao radnik Radio-televizije Sarajevo bio angažovan na releju i da im je 30. aprila bačena bomba iz vojnog objekta, a od JNA su dobili ultimatum da se predaju. On je rekao da je policija koja je obezbjeđivala relej odlučila da se neće predati, te je došlo do pucnjave i na kraju predaje. Naveo je da je jedan njegov kolega poginuo, a on je s drugim kolegom, domarom, te 15 do 20 policajaca na kraju odveden u Skender-Vakuf.
“Naredili su da se skinemo. Ostali smo u donjem vešu… Policiju su izvodili na ispitivanje, čuli su se jauci, vraćali su se s modricama“, prisjetio se Ljuca.
Naveo je da su dobijali dva obroka dnevno, da su ih vodili u toalet i da su ležali na ćebadima. Treći dan, kako je kazao, njega i kolegu su vodili na relej da pokušaju popraviti sistem, ali nisu uspjeli i vratili su ih.
Rekao je da u pošti nije maltretiran i nije vidio da druge udaraju. Na pitanja Odbrane je kazao da u prostoriji u kojoj su bili zatvoreni nije vidio da je neko udaran.
Suđenje se nastavlja 17. jula.
