Masakr na Dobrinji ostavio posljedice na svim porodicama žrtava

Obilježavanje godišnjice stradanja u OŠ “Skender Kulenović”. Foto: BIRN BiH

Za Muamera Sijerčića, sina ubijene Bahrije Sijerčić, veoma je teško opisati osjećaj 29 godina poslije. On pojašnjava da ovaj zločin ima ogroman uticaj na živote svih porodica žrtava. Dodaje da je njegov otac od tuge preminuo četiri godine kasnije, a da je njegovu sestru gubitak majke također jako pogodio.

“Ja sad imam još tri do godina u kojima je ona bila kada je poginula, i ne mogu da zamislim koliko je ona još nakon toga mogla uraditi i živjeti, budući da je ona zajedno sa mnom bila tu, i sa ocem, cijeli rat”, kaže Sijerčić.

Prisjeća se kako je njegova majka, koja je poginula u 53. godini života, pomagala ljudima i borila se tokom rata, kao i sve druge Sarajlije, u gladi i neimaštini, trčeći po 20 litara vode te za dvije konzerve.

“Ovdje je, nažalost, na ovom najsigurnijem bunaru – važio je za najsigurniji bunar u Sarajevu, vidite kako je ograđen zidovima – izgubila život, odnosno ubijena”, kaže te dodaje da je istraga otvorena, kojom prilikom su srodnici žrtava davali izjave.

Uprkos tome, navodi, ljudi koji su naredili ispaljivanje granate iz Nedžarića nisu nikad odgovarali. Kako kaže, sumnja da će se to ikada i desiti.

Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, kaže kako su na ovom mjestu civili stradali na najsvirepiji i najgnusniji način.

“Ljudi su čekali u redu za vodu, nije bilo vode, Sarajevo je bilo pod opsadom 1.425 dana, bez vode, bez struje, bez hrane, bez ičega… Danas imamo vode, ona se slijeva niz imena naših ubijenih koji su tu iza naših leđa, ali nema naših sugrađana”, navodi Karović.

Prema njenim riječima, obaveza svih građana je da se sjećaju i obilježavaju ovakva mjesta, a svakim danom pravda je sve dalja.

“Naša je dužnost i obaveza i amanet prema budućim generacijama da se borimo za pravdu, da se borimo da svi zločinci koji su činili zlo, koji su ubijali, ranjavali Sarajevo, građane Sarajeva, razarali naše ulice, da ih stigne ruka pravde”, objašnjava.

Karović kaže da Tužilaštvo BiH ništa nije uradilo, iako postoji na desetine ili na stotine izjava svjedoka s lica mjesta, s događaja i snajperskog djelovanja.

“Tužilaštvo se nije udostojilo da radi svoj posao, i do dana današnjeg ni u Sarajevu, nažalost, za 11.541 građanina ubijenog, nemamo niti jednu podignutu optužnicu. Ovo je poruka Tužilaštvu: ‘Ljudi, radite svoj posao da bi žrtve dobile moralnu satisfakciju, da bi dobile nekakav putokaz u bolju budućnost’”, zaključuje ona.

Prema Bazi sudski utvrđenih činjenica Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine, u školi “Simon Bolivar” na Dobrinji eksplodirala je minobacačka granata ispaljena s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (SRK VRS), kojom je ubijeno sedam i ranjeno 12 lica.

U presudi Dragomiru Miloševiću, bivšem komandantu SRK-a koji je zbog zločina nad građanima Sarajeva osuđen na 29 godina zatvora, konstatovano je da je prije stradanja građana u junu 1995. spaljena i razorena škola “Simon Bolivar” na Dobrinji, a služila je kao zaklon građanima koji su uzimali vodu sa sakrivene pumpe u unutrašnjem dvorištu objekta.

U ime Skupštine Kantona Sarajevo prisutnima se obratio Eldar Barukčija, koji je rekao kako se, bez obzira na prošlost, budućnost mora graditi na ravnopravnosti svih naroda i građana.

“Danas, i nakon 29 godina se prisjećamo ovih žrtava i govorimo o njima jer je to jako važno, ne samo zbog prošlosti i sadašnjosti nego posebno zbog budućnosti. Potrebno je stalno govoriti o tome, kako se takav gnusan zločin ne bi ponovio”, kazao je Barukčija te dodao da pravda mora biti zadovoljena, a počinioci zločina adekvatno kažnjeni.

Obilježavanju godišnjice prisustvovale su porodice ubijenih, Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, delegacija KS-a, Općinskog vijeća i Općine Novi Grad, te Savjeta mjesne zajednice “Dobrinja D”.