Život u nadi za pravdu porodica i preživjelih iz Čemernog
Spomenik u Čemernom. Foto: Isidora Graorac
Veliborka Trifković iz Čemernog u razgovoru za Detektor se prisjeća 10. juna 1992. i kaže da je pokolj počeo u ranim jutarnjim satima, kada su 32 osobe srpske nacionalnosti uhvaćene na spavanju, među kojima je bio i njen muž Miroslav Janković, koji je izgorio u komšijinoj štali. S njim su stradala dvojica ili trojica prijatelja koji su došli u Čemerno misleći da je selo sigurno.
Trifković navodi kako se s još 10-ak osoba uspjela sakriti u pećinu, po dojavi oca, te je gledala u svoje komšije, poznanike i prijatelje koji su ubijeni i zapaljeni.
“Poslije, u 16 sati, mi smo izašli iz te pećine jer je došla Ilijaška brigada po nas. Bila sam trudna šest mjeseci tada, taj dan kad mi je muž poginuo. Imala sam šta da vidim, katastrofa, jezivo, sad se ježim. Nisam mogla da prepoznam ko je ko“, objašnjava ona te navodi da je razočarana jer nakon 32 godine niko nije odgovarao za ovaj zločin.
Dodaje da svi preživjeli i porodice žrtava, među kojima su bili i starci, žene i djeca, žive u nadi da će odgovorni biti privedeni licu pravde te da će pravda pobijediti.
“Nismo mi sami sebe poubijali. Ogorčena sam, skoro svaki dan plačem, ali mi ništa ne vrijedi. Ne mogu vratiti nikoga“, zaključuje Trifković.
Isidora Graorac, predsjednica Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, pojašnjava da su se porodice danas, kao i svake godine, s organizatorima obilježavanja na prigodan način prisjetile svih onih koji su tragično stradali u Čemernom.
Ona kaže da je, po običaju, održan parastos, zapaljene svijeće za spomen dušama stradalih, a potom položeni vijenci cvijeća na spomen-obilježje koje se nalazi u krugu groblja. Dodaje da je svake godine prisutan sve veći broj ljudi koji imaju potrebu obiđi mjesto stradanja i prisjetiti se stradalih.
“Zaista mislim da je jako važno njegovati kulturu sjećanja i otkidati od zaborava ove tragične momente iz naše prošlosti, jer jedino na taj način stradali nikada neće biti zaboravljeni“, navodi ona.
Prema njenim riječima, članovi porodica žrtava nemaju potrebnu satisfakciju, a to je da oni koji su uskratili života njihove najmilije budu iza rešetaka i odgovaraju za sve ono što su uradili.
Za zločine u Čemernom u Sudu Bosne i Hercegovine sudi se Džemalu Hadžiću, Teufiku Turudiću, Džemalu Smoli, Senadu, Harisu i Benjaminu Sikiri, Enesu Duraku, Mirsadu, Nusretu i Mirzetu Bešliji te Nehru Ganiću, a postupak protiv njih je počeo u augustu 2018. Prema optužnici, oni su 10. juna 1992. napali Čemerno – pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine – što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.
Hadžić je optužen u svojstvu komandanta Prvog odreda “Sretno” Teritorijalne odbrane Breza, Turudić je, prema optužnici, obavljao funkciju komandira Druge čete TO-a Kakanj, dok su Smolo, Senad, Benjamin i Haris Sikira bili pripadnici drugog voda te čete. Tužilaštvo BiH tereti Duraka kao pripadnika Stanice javne bezbjednosti Ilijaš, Mirsada Bešliju u svojstvu komandira čete TO-a Korita, čiji su pripadnici bili i Nusret i Mirzet Bešlija, a Ganića u svojstvu komandanta Općinskog štaba TO-a Breza.
“Kod nas se ili ne pokreću uopšte procesi, ili se pokrenu pa traju čak i više decenija ili, što je još najporaznije, završavaju oslobađajućim presudama. I to je ono što nam nikako ne ulijeva nikakvu nadu da bi ovaj, kao i svi ostali slučajevi, mogao završiti onako kako bi bilo po pravdi i pravu, a to je da zločinci koji su počinili ovakve zločine odgovaraju za to i nađu se iza rešetaka. Sigurno je da ovakav stav i mišljenje dijele svi članovi porodica“, zaključuje Graorac.
