Fotografije ubijenih zarobljenika. Foto: Porodični album
Detektor je ranije pisao kako je Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona istragu provodilo sedam godina, a nakon toga isto toliko i Državno tužilaštvo, da bi se predmet 2019. godine vratio u Bihać. Početkom 2022. godine predmet je ponovo vraćen u Tužilaštvo BiH.
“Poduzimaju se potrebne istražne radnje, sve u cilju donošenja tužilačke odluke u predmetu. Nije praksa da se u fazi istrage objavljuje ime postupajućeg tužioca”, navodi se u odgovoru Tužilaštva BiH na upit Detektora.
Senita Abdić-Ćehić, kćerka ubijenog Huse Ćehića, kaže kako je više puta davala izjave istražiocima Državne agencije za istrage i zaštitu i Tužilaštvu BiH, kojem se u posljednje vrijeme više puta obraćala, ali nije dobila nikakvu informaciju.
“Mi više nemamo strpljenja. Stvarno nas prave budalama, omalovažavaju i ne daju nam dovoljno informacija. Ako ih nešto pitaš, kažu ‘istraga je u toku’. Sada će biti 30 godina od zločina”, priča nam Abdić-Ćehić, koja je imala 13 godina kada je njen otac ubijen.
Devet godina se, podsjeća, vodio kao nestala osoba, dok nije ekshumiran u Hrvatskoj i nakon obdukcije ukopan u porodičnom mezarju.
Iz Tužilaštva Unsko-sanskog kantona (USK) za Detektor navode kako je ovaj predmet, temeljem Kriterija za ocjenu složenosti predmeta ratnih zločina, koji čine sastavni dio Strategije za rješavanje predmeta ratnih zločina, dostavljen Tužilaštvu BiH na nadležno postupanje 2011. godine, “jer se radilo o predmetu iz njihove nadležnosti”.
Dodaju kako je odlukom Suda BiH 2019. godine predmet dostavljen ovom tužilaštvu na ponovno postupanje, te da je u tom periodu provedeno više istražnih radnji i saslušano najmanje 20 svjedoka.
“Nakon analize prikupljenih dokaza, predmet je po osnovu novih okolnosti procijenjen kao složen”, navode, kao i da je u novembru 2021. Sudu BiH podnesen prijedlog za prenošenje vođenja postupka na Tužilaštvo BiH ponovo po komandnoj odgovornosti.
Sud BiH je prihvatio prijedlog.
“Dakle, izvorna nadležnost za postupanje u ovom predmetu je tokom cijelog perioda bila na Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine”, navodi se u odgovoru Tužilaštva USK-a.
Andrej Mamontov, pravni zastupnik Abdić-Ćehić, u septembru 2022. godine je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH zbog povrijeđenog prava na suđenje u razumnom roku. Odgovor još nije dobio.
“Istraga je već vođena, uzete su izjave. Ne može sada opet ići ispočetka. Imaju izjave svjedoka i oštećenih”, kaže Mamontov.
U apelaciji, u koju su novinari Detektora imali uvid, navodi se kako “svjedoci koji bi imali što reći o predmetnom krivičnom djelu ili nisu živi ili nisu više u BiH”.
“U razgovoru s postupajućim tužiteljima kao glavni razlog dugotrajnosti istrage navodi se da su pojedini od osumnjičenih u SAD-u, međutim i u takvim slučajevima postoji način postupanja organa gonjenja”, navodi se.
Velika Kladuša. Foto: BIRN BiH
Ministarstvo unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona (MUP USK) je 1998. godine Tužilaštvu u Bihaću podnijelo krivičnu prijavu protiv četiri lica u vezi s ubistvima zarobljenika. Nakon ekshumacije posmrtnih ostataka u Hrvatskoj 2003. godine, Kantonalno tužilaštvo je 2005. donijelo naredbu o provođenju istrage.
U prijavi MUP-a USK-a iz 1998. godine, o čemu je Detektor pisao, navodi se “da su snage takozvane Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NO APZB) iz sastava TG-3 OG-Pauk 17. i 18. novembra 1994. godine zarobile pripadnike Policijske stanice Velika Kladuša – Izeta Salkića, Fikreta Salkića i Husu Ćehića – te pripadnika 506. brigade Ilfada Horozovića i civile Damira Šišića iz Bihaća i Senada Prošića iz Cazina”.
U policijskim informacijama koje su porodice ubijenih pokazale novinarima Detektora navodi se da je, osim braće Salkić, Ćehića, Horozovića, Šišića i Prošića, tada zarobljena i veća grupa civila i policajaca.
“Nakon zarobljavanja svi su odvedeni u rejon Pašinog potoka (Hrvatska), gdje su im skinute uniforme, ručni satovi, oduzet novac i druge vrijednosti. Potom ih prebacuju u Maljevac (Hrvatska) i zatvaraju ih u garažu, vlasništvo S.E., gdje su zvjerski mučeni. Svi zarobljeni su autobusom odvezeni u Cetingrad (Hrvatska), gdje razdvajaju šest osoba”, navodi se u prijavi MUP-a od 12. februara 1998. godine.
Policija je prikupila informacije da su braću Salkić, Ćehić, Horozović, Šišić i Prošić vraćeni u Maljevac, a potom odvezeni vozilom u nepoznatom pravcu. Poslije zločina, njihova tijela su bila u kukuruzištu deset dana, nakon čega su iz Maljevca prevezena u Cetingrad, gdje su zakopana u dvije grobnice, odakle su ekshumirana 2003. godine.
Iz Tužilaštva USK-a su ranije rekli da se istraga vodi protiv trojice osumnjičenih – K.S., K.F. i M.F. – čiji puni identitet zbog istrage nisu mogli otkriti, kao i da je istraga protiv Dž.K. obustavljena zbog njegove smrti.
Abdić-Ćehić je novinarima Detektora rekla kako je u međuvremenu preminuo još jedan od osumnjičenih.
“Kada sam bila u Tužilaštvu u Sarajevu, oni su mi rekli da se dodaju još neka imena. Kako je istraga tekla, često su spominjali R.S. i M.K. koji se nalaze u Americi”, kaže Abdić-Ćehić.
“Mislim da postoji dogovor između sve tri strane da se ti predmeti odugovlače i da se ne rješavaju, da biologija odradi svoje. Sporo to ide. Koja je satisfakcija žrtvama nakon 30 godina?”, zaključuje Mamontov.
