Istinom protiv zaborava ubijene djece Sarajeva

Zlatka Imamović sa suzama u očima prisjeća se marta 1993. godine, kada je ubijen njen dječak Mirza. Današnji datum za nju je vječni podsjetnik na ubijanje i opsadu u kojoj je ostala bez tada jedinog djeteta.

“U jednom trenutku smo ispred prizemlja sišli suprug i ja. I pala je ta granata, ne znaš šta se dogodi. Dim, magla. Zovemo, trčimo i onda smo vidjeli – njih trojica leže, ubijeni. U tom trenutku čovjek nije svjestan je li to san ili java”, priča Zlatka za Detektor prisjećajući se dana u kojem je njen život izgubio smisao.

Ona je s roditeljima druge ubijene djece na Spomen-obilježje u centru Sarajeva stigla kako bi još jednom opomenula da zlo ne smije biti zaboravljeno i da starije generacije djecu moraju učiti o istini i onom što se desilo.

Dok pokazuje ime svog sina Mirze, koji je ubijen kada je imao pet godina, dodaje kako ni onom ko je ubio njeno dijete ne bi mogla nikada nanijeti zlo.

“Samo bih ga opomenula i rekla mu da sve što on doživi sa svojim djetetom, meni je to oduzeto. Oduzeo je mom djetetu pravo na život, prekinuo je njegove dječačke snove. Ostali su klikeri, ostali su autići, ostali su nedosanjani snovi”, kaže nam Zlatka, uz poruku da danas više nego ikad djeca moraju učiti da se vole i poštuju.

Njenu poruku dijeli i Osman Čebo, otac 17-godišnjeg Muamera koji je u sarajevskom naselju Koševsko Brdo ubijen dok je vozio bicikl. Na dan sjećanja na ubijenu mladost Sarajeva, u njemu je još uvijek živa slika sina na operacionom stolu nakon granatiranja.

“Samo mu je pala ruka sa stola. I onda poče krv. Ja mu skidoh majicu, samo jednu je imao, i vidio sam, samo je jedna kuglica na prsima od granate”, priča nam Osman.

U godinama nakon rata pokušavao je saznati ko je odgovoran za ubistvo njegovog djeteta, a od dojučerašnjih komšija je samo dobio usmeno izvinjenje. Zbog toga, dodaje, još teže doživljava Dan sjećanja jer, kako kaže, pravde nema, a živjeti mora dalje.

“I treba ovako da se obilježava Dan sjećanja i da se organizuju protesti. I ti što negiraju, čudi me da neki ljudi to mogu negirati, a ono je ustvari bilo tako. Oni lažu nas, pa onda sebe. Ne može tako”, navodi Čebo.

Osim roditelja, manifestaciji u znak sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva prisustvovao je i veliki broj učenika osnovnih i srednjih škola iz Kantona Sarajevo, koji su svojim performansima poručili kako sjećanje na njihove sugrađane nikada neće nestati i da će istinu o njima uvijek prenositi.

Na to poziva i Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva od 1992. do 1995. godine, koji je u obraćanju okupljenim građanima rekao da je ovaj dan važan za roditelje, ali i cijeli grad, kako bi svi bili svjesni da djeca koja su brutalno ubijana tokom opsade nisu zaboravljena.

“Važno je da na ovaj način istinu prenosimo na mlade i buduće generacije, jer ako nećemo na odgovarajući način promovirati istinu, onda će oni zlonamjernici kreirati neku svoju koja se zasniva na lažima”, dodaje Grabovica za Detektor.

Govoreći o potrebi institucionaliziranog pristupa sjećanju na ubijenu djecu, Grabovica pojašnjava kako postoji još mnogo prostora, posebno u obrazovnim institucijama i programima, koji bi morali obezbijediti mladim naraštajima da dođu do sudski utvrđenih činjenica.

Osim toga, u vremenu kada je negiranje sudski utvrđenih činjenica dodatno izraženo, dodaje da svi koji su u obavezi da sačuvaju istinu moraju uraditi sve kako bi je zaštitili.

“Potrebno je da se mnogo više uradi na kulturi sjećanja, na borbi za istinu i pravdu. A oni koji imaju namjeru da tok historije promijene, oni to čine u kontinuitetu i zaista jedini odgovor je istina”, kaže Grabovica.

Sarajevski civili, kako je utvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, napadani su snajperskim i artiljerijskim projektilima dok su obrađivali vrtove, kupovali na pijaci ili čistili gradske ulice. Na njih je pucano dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima.

Presudama u Haagu, za kampanju terora nad civilima – snajperskim i artiljerijskim napadima – na doživotne kazne zatvora osuđeni su bivši politički i vojni vođa Republike Srpske – Radovan Karadžić i Ratko Mladić, te bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić. Nekadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.

Tokom 44 mjeseca opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, prema podacima udruženja, ubijeno je više od 11.000 stanovnika, od čega oko 1.600 djece. Više od 30 godina nakon završetka rata, nije podignuta niti jedna optužnica protiv odgovornih za granatiranje i snajpersko djelovanje po građankama i građanima Sarajeva.