Spomenik borcima VRS-a u Kalinoviku. Foto: BIRN BiH
Takvi spomenici direktno ili indirektno predstavljaju drugačiju interpretaciju historije od one koja je zvanična na prostorima bivše Jugoslavije, navodi UDIK.
Prema UDIK-ovim analizama spomeničke kulture u regionu, memorijalima se ne gradi samo identitet, nego i politička ideologija koja u krajnjoj poziciji ima etnički aparthejd – razdvajanje etničkih grupa jednih od drugih, kako bi se oni drugi predstavili kao loši ili kao neprijatelji.
“Spomenicima se daje poruka da su sve vojske bile časne i da njihovi pripadnici ni u jednom trenutku nisu mogli pokleknuti i počiniti zločin. Pored toga, na djelu je viktimizacija društva u kojem svaka strana smatra da je najviše stradala“, kažu iz UDIK-a.
Detektor je ranije pisao o velikom novcu koji je potrošen na spomen-obilježja koja se gotovo uvijek prave većinskom narodu i kao inat drugima. Kako je Detektor izvještavao, bh. općine i gradovi su od aprila 2015. godine do 2020. godine raspisali tendere za izgradnju spomen-obilježja vojnim i civilnim žrtvama rata u iznosu većem od četiri miliona maraka.
Od ovog iznosa, 58 posto se odnosilo na gradove i općine iz Federacije BiH, a ostatak na Republiku Srpsku. U istom periodu je oko milion maraka raspisano za sanacije i održavanja spomenika.
Iz UDIK-a naglašavaju da današnje politike sjećanja i njihove strategije reprezentacije ratne prošlosti devedesetih samo produbljuju već postojeće sukobe sjećanja i čine da međusobne vidljive i nevidljive linije koje nas razdvajaju postanu još izražajnije.
“Težnja za izgradnjom ovakvih spomenika koji su rezultat nacionalnih konstrukcija je u porastu. U isto vrijeme se osporava podizanje spomen-obilježja stradalim civilima koji su ubijani samo zato jer su bili pripadnici drugih etničkih zajednica“, zaključuju iz UDIK-a.
