Huseinova je za Detektor ispričala kako je tučena nogama, te odvedena u samicu o kojoj je ranije slušala kao najgorem prostoru za mučenje u Donjecku.

Za nju je zatočeništvo bilo kraj života.

Prema procjenama, oko 7.000 ukrajinskih građana trenutno živi u ruskom zarobljeništvu – na teritorijama pod ruskom okupacijom ili u samoj Rusiji. Za mnoge nema potvrde da su još živi.

Međunarodne i lokalne nevladine organizacije u Ukrajini rade na uspostavljanju mehanizama podrške osobama koje su pretrpjele seksualno nasilje u ratu. Za Irinu Andreevu, koja se bavi psihosocijalnom podrškom u Kijevu, najteži je slučaj silovanja četverogodišnje djevojčice s kojom njena fondacija “Andreev” radi već neko vrijeme. Ona kaže da je tokom dvogodišnje invazije na Ukrajinu na hiljade zločina počinjeno protiv djece i maloljetnika.

Dosta se posla mora uraditi u lokalnim zajednicama u Ukrajini. Problem je i činjenica da u velikom broju manjih mjesta ljudi osuđuju i žrtve seksualnog nasilja, kaže Andreeva.

“Prije svega, zajednica treba da razumije, i to mi objašnjavamo kada dolazimo u sela. Ženu koja je žrtva seksualnog nasilja često komšije optužuju da je sama kriva. To su takva razmišljanja još iz Sovjetskog Saveza. Ako su ženu silovali, ona je sama kriva jer se tako oblačila, farbala i tako dalje… Objašnjavamo da se to može desiti bilo kome, niko od toga nije zaštićen. Razumijemo da okupatori seksualno nasilje koriste kao oružje da bi uplašili ljude. Zato moramo shvatiti da to nije krivica same žene već zločinca”, kaže ona.

Da je riječ o velikom broju zločina kaže i Mykhailo Sava, iz ukrajinske organizacije “Centar za građanske slobode“, koja je 2022. godine za  rad na dokumentovanju zločina dobila Nobelovu nagradu za mir. Osim toga, ljudi su pljačkani i uništena je civilna imovina, tamo gdje nije bilo opravdanog vojnog cilja, kaže on.

Sava je Rus koji živi u egzilu i, iako je radio na mnogim zločinima, s njima se susreo lično početkom ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022., kada je živio kod prijatelja nekoliko kilometara od autoputa Žitomirska.

“Prva ruska vojna kolona koju sam vidio sopstvenim očima pucala je na dva civilna automobila. Kolona se kretala u pravcu Kijeva iz Makariva. Dva civilna automobila pojavila su se s ceste koja presijeca autoput Žitomirska. To je cesta koja vodu ka Irpinu i Buči. Mislim da su ti ljudi samo pokušavali da pobjegnu iz Irpina ili Buče. Kretali su se autoputem, a rusko pješadijsko bojno vozilo ih je pogodilo iz automatskog topa“, opisao je.

On je naveo kako su 30-milimetarski projektili raznijeli auta.

“Kada smo slikali ono što je ostalo nakon odlaska kolone, samo na osnovu nogu koje su se još uvijek nalazile u autima, shvatili smo da su u svakom od njih bili po jedan čovjek, žena i dijete“, ispričao je.

Međutim, naredna ruska kolona pregazila je sve ostatke po autoputu.

“Da mi to nismo dokumentovali, od tog zločina ne bi ostalo ništa“, tvrdi Sava, ističući koliko je važno što su uspjeli zabilježiti ovaj zločin.

Prema iskustvima sarajevske advokatice Sabine Mehić, dokumentovanje zločina je od iznimne važnosti. Njeno puno radno vrijeme već godinama je rad na predmetima ratnih zločina u BiH, a branila je optužene i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Ne želi porediti ratove, i dok ističe da je teško govoriti da neko ima privilegiju, pojašnjava kako je važno što se zločini u Ukrajini bilježe faktički istovremeno.

Ovo govori iz iskustva jer se u radu susretala s nedostatkom odgovarajuće dokumentacije, te navodi da je danas važno snimljene dokaze sačuvati autentičnim.

“Ono što je prilično zanimljivo je da mi još uvijek imamo optužnice koje se podižu i danas. I ne samo to, mi još uvijek imamo tekuće istrage kada je riječ o predmetima ratnih zločina. Ali to je… recimo, u ovom trenutku utrka s vremenom jer mnogi su svjedoci već umrli, naravno, 30 godina je nakon rata, a mnogi su se dokumenti izgubili“, pojašnjava Mehić.

Prema Savi, situacija tokom rata u BiH i Ukrajini sada bitno je drugačija. Rusija je devedesetih podržala osnivanje međunarodnog suda, ali danas nikada ne bi pristala na to.

“Tako da nam je sada potreban učinkovit mehanizam za kažnjavanje visokih državnih dužnosnika. Naravno, u toku su krivični predmeti protiv izvršilaca, ali to nije dovoljno jer imamo Putina i ljude oko njega koji su krivi za započinjanje ovog rata, imamo ruske propagandiste“, navodi on.

Borba protiv propagande i dezinformacija ruskih medija o događajima na ovom području smatra se dijelom rata.

Međunarodni krivični sud (ICC) izdao je nalog za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina zbog ratnih zločina u Ukrajini. Moskva je više puta odbacivala optužbe da su njene snage počinile zločine, a od invazije na Ukrajinu ne priznaje ovaj sud i ne izručuje svoje državljane.

U Ukrajini se trenutno vodi oko 1000 suđenja u odsustvu.

Ali Huseinova nema niti jedan dokaz protiv onih koji su je zarobili i mučili. Nakon što je nedavno tokom razmjene puštena iz zarobljeništva, odlučila je govoriti o preživljenom, kako bi njeno iskustvo bilo dokumentovano. Danas govori o zastrašivanjima i kako su joj prijetili da će je odvesti u kasarnu gdje su ruski vojnici dolazili na odmor.

“Shvatiš da se to može desiti svakog trenutka. Ležala sam tamo noću i razmišljala da bih mogla samo prestati da dišem kako bi se to sve završilo. Jer ne možeš ništa uraditi, stalno te posmatraju. Ali priroda mi nije dala takvu mogućnost da to uradim. I zahvalna sam što sam preživjela. Moram govoriti o tome“, zaključila je.