Dvadesetsedmogodišnja Irma Tučić jedna je od članica. Ona osvaja medalje u plivanju. Prošle je godine na Svjetskim igrama Specijalne olimpijade u Berlinu osvojila osmo mjesto. To joj je bilo prvo razdvajanje od roditelja na dvije sedmice, ispričala je novinarima Detektora. Želja joj je da svojim radom doprinese porodici, s kojom živi, pa prodaje kozmetiku iz kataloga, ali i glumi u pozorištu.

“Voljela bih da radim. Da imam svoj dinar, zato što mama nije radila. I da mogu sutra, kad njih ne bude, sama sebi plaćati struju, telefon i tako te stvari”, kaže ona.

Ali domaći propisi za nju i desetine drugih kriju opasnost da sa zaposlenjem mogu izgubiti prava na jedine sigurne naknade. Zbog toga ne žele rizikovati i moraju se suzdržavati od zapošljavanja, što im samo povećava osjećaj neravnopravnosti.

Dok opisuje njihov život, odrastanje i školovanje, Aida Tučić, Irmina mama, objašnjava da je ona, osim uloge roditelja, preuzela ulogu odgajatelja, učitelja i asistenta i da zbog toga nikada nije bila zaposlena, već je cijeli svoj život posvetila kćerki s poteškoćama u razvoju.

“Odrastanje je prolazilo vrlo teško i dosta smo borbe prošli, stvarno, da bismo uspjeli ovo sad što jesmo. Mada meni to nimalo nije žao, ni jedne sekunde. Nit sam se ja tad osjećala umorno”, govori Irmina majka.

Irma je završila redovnu osnovnu školu, dok je srednju obustavila, zbog informacija da će nakon maturiranja dobiti status radno sposobne osobe. Za porodicu bi to bilo zastrašujuće jer bi značilo da neće moći naslijediti očevu penziju. Taj novac im je jedina garancija za sigurnost djeteta jednog dana kada roditelji više ne budu živi.

“Kad završi srednju školu, vodi se radno sposobnim, ide na biro i ne može da naslijedi tu očevu penziju”, priča Aida i dodaje da zvanične informacije nikad nije dobila o radnoj sposobnosti kod osoba s poteškoćama u razvoju i njihovog prava na invalidsku ili nasljeđivanje penzije roditelja.

Poteškoće u razvoju sistema

Dževad Selimović iz Gradačca rođen je s neurološkim oboljenjem “mišićna distrofija tipa dva”. Odrastanje mu je bilo teško i naporno, prisjeća se za Detektor i objašnjava da se morao voziti oko 70 kilometara kako bi dolazio na kontrole u Tuzlu.

“Moja majka nije imala položen vozački ispit. Položila je kada sam već napunio 16 godina, kada sam već i ja mogao da polažem. Ona nije mogla da radi. Borili smo se svi zajednički, i brat i ja, i otac i mati, svi smo se borili da ja izrastem u osobu, da budem sam svoj i da budem samostalan”, priča on.

Danas ima 27 godina i živi sam s majkom i u stalnoj je potrazi za poslom.

“Pomažem majci da preživljavamo i da živimo dostojanstveno kao i svako drugi, da danas-sutra komšije ne kažu da smo mi osobe koje nismo zainteresovane da radimo i da budemo ravnopravni među društvom”, kaže Dževad.

Školovao se za kuhara, jer mu je to bila najveća želja. Međutim, do danas nije imao priliku da radi u kuhinji.

“Radio sam u nevladinoj organizaciji – Udruženju distrofičara – godinu dana kao administrativni radnik… Mi osobe sa invaliditetom možemo da se finansiramo preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom”, kaže i pojašnjava da ih poslodavci zapošljavaju za vrijeme finansiranja iz fonda, nakon čega su oni prinuđeni ponovo na biro za zapošljavanje, gdje čekaju tri godine kako bi ponovo mogli aplicirati.

Iako ima invaliditet, nije uspio dobiti invalidsku penziju. Kao radno sposobna osoba zbog ranijeg zapošljavanja i statusa na birou, smanjena mu je i mogućnost nasljeđivanja roditeljske penzije.

Toga se cijeli život plaši i Irmina majka Aida. Za Detektor kaže da su ta primanja njoj, kao majci, jedini garant da će neko skrbiti o Irmi ako se suprugu i njoj nešto desi.

“Šta sutra poslije nas, kad mi ne budemo [živi]? Svima nama vise te ‘Duje’ za vratom”, kaže sa željom da se njena kćerka osamostali, ali da je veći strah od mogućih posljedica.

Prihvatni centar “Duje” je ustanova za smještaj osoba s duševnim smetnjama ili sa invaliditetom u Tuzli i okolini.

Šutnja umjesto odgovora

Zumra Bečić, predsjednica Udruženja “Hrabro srce” Tuzla, koje je posjetila ekipa Detektora, navodi da osim ovog problema oko penzije, samo udruženje ima i druge probleme, kao što su manjak stručnjaka i prostora za rad.

“Nemamo zaposlenog nikog od stručnog kadra, kao, recimo, defektologa ili logopeda”, kaže ona i dodaje da će kroz jedan od projekata imati defektologa tokom godine.

“Treba nam doći i iz Doma zdravlja logoped da radi s djecom i nadamo se nekom poboljšanju. Samo to je opet kratkotrajno, nemamo ništa riješeno dugoročno”, pojašnjava.

Govori da je njihovih pedesetak članova uzrasta od 14 do 36 godina, različitog obrazovnog, ali i zdravstvenog spektra. Smatra da dio članova može raditi određene poslove i da bi zaposlenje doprinijelo većoj inkluziji u društvu.

“Neki možda uz asistenta, neki samostalno, ali ta naša roditeljska briga i strah o nasljeđivanju penzije od jednog roditelja, ako rade jedan ili, nebitno, pet dana negdje, u bilo kojoj firmi, i desi se da napusti ili se firma zatvori, znači osoba gubi pravo na ostvarivanje, na nasljeđivanje penzije od jednog roditelja”, navodi.

Desetine pravnika s kojima su novinari Detektora pokušali razgovarati o ovom problemu nisu željeli govoriti javno. Smatraju da je zakon postavljen tako da sistemu pruža mogućnost da donosi rješenja i da nije riječ o zloupotrebi ili nezakonitim radnjama.

Ana Kotur-Erkić, pravnica i stručnjakinja za poslovne i radne sposobnosti kod osoba s poteškoćama u razvoju, objašnjava da nedostaje pravnog okvira iako je BiH potpisnica i zemlja koja je ratificirala veliki broj konvencija o pravima osoba s invaliditetom koje su sastavni dio domaćeg zakonodavstva.

“Ovo je zamišljeno kao minimum minimuma da osoba s invaliditetom, po osnovu porodice, ima određeno primanje, ali se ono kosi s drugim pravom – na rad – osobe s invaliditetom. Rad u ovom smislu ne treba shvatiti samo kao osnov za prihod, već kao mnogo širi koncept jednakog učešća u zajednici, interakcije i stvarnog uključivanja, uz preuzimanje obaveza i lično ostvarivanje prava, što je posebno značajno za sve grupe na margini”, kaže Kotur-Erkić.

Pojašnjava da su u ovom slučaju osobe s invaliditetom značajno oštećene, jer propisi ne prate stvarno stanje u obrazovanju osoba s invaliditetom, koje su uglavnom nižeg stepena obrazovanja i s manjim mogućnostima rada za samostalno izdržavanje.

Novinari Detektora nisu dobili odgovore od Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Federacije na upite mailom, ni na pozive telefonom.

Nijedno ljudsko pravo ne smije biti uslovljeno drugim pravima

Kotur-Erkić smatra da je rješenje u korjenitoj reformi mehanizama penzijskog i invalidskog osiguranja, na način da osoba s invaliditetom uvijek bude u prilici da zaradi svoju vlastitu penziju.

“Da princip solidarnosti bude dopunski i da nadležni fondovi razlikuju te vlastite i potencijalne porodične penzije isplaćuju s ciljem osiguravanja minimuma sredstava za život“”, naglašava Kotur-Erkić i podsjeća da je invaliditet razvojni proces koji se tiče cjelokupne zajednice, a ne samo tih pojedinaca.

Ona podsjeća na razliku između poslovne i radne sposobnosti, koja je daleko širi pojam od radne koja se oduzima osobama s poteškoćama u razvoju ili invaliditetom jer nisu sposobne, između ostalog, raspolagati imovinom ili glasati i birati.

“Veća je vjerovatnoća da će osoba s invaliditetom imati manji kapacitet za raspolaganje imovinom nego da nešto radi, pa makar i kao radnu rehabilitaciju, jer se za masu drugih procesa zahtijeva mnogo više nego za neke jednostavne procese”, kaže Kotur-Erkić.

“Tretiranje kao apsolutni izuzetak u slučaju nužne zaštite života osoba s invaliditetom, a ne kao mehanizam da se ispune uslovi ostvarivanja prava iz socijalne zaštite. Nijedno ljudsko pravo ne smije biti uslovljeno drugim, što je lekcija koju nikako da naučimo”, kaže ona.

Trenutna borba udruženja ide i kroz pregovore s privrednicima, koje mole da ako zaposle osobu sa invaliditetom, ona ostane zaposlena kod njih dok sama ne stekne pravo na svoju ličnu penziju.

Sin Zumre Bečić se obrazovao u Zavodu za odgoj i obrazovanje djece sa poteškoćama u razvoju, a zbog informacija da bi mogao ostati bez penzije roditelja, donijeli su odluku da ne maturira. Ona nije jedini roditelj koji je donio takvu odluku.

“Šta će ova djeca i gdje će sutra, pa s nadom da će ih neko prihvatiti ako naslijedi penziju od jednog roditelja, da će ga neko bar prihvatiti zbog tih financijskih sredstava, da ih pričuvaju. Mislim, o tome je svarno puno teško pričati”, kaže ona suzdržavajući se od suza.

“Padnemo pa, evo, brzo opet ustanemo, u nadi da će biti bolje, i idemo dalje. Oni nas podižu kad ih vidimo da su sretni tu gdje jesu”, dodaje Bečić.