Dana 4. marta 2022. godine, Olega su pred kućom ubili ruski vojnici. Nekoliko metara dalje, na početku male šume koja se proteže Hostomelom, Olega je, pod kišom metaka i granata, sahranio zajednički poznanik.

“Bio sam svjedok kako su Rusi ušli u moj dom, kako su Rusi počeli ubijati ljude na ovom putu pored nas i vrišteći tjerati moje komšije iz kuća”, kaže Taras opisujući ono što će postati njegova strast vođena željom za pravdom – sakupljanje dokaza o tome šta se desilo u njegovom komšiluku.

Taras je sa svojom porodicom, netom prije dolaska ruske vojske, uspio da ode na sigurnu lokaciju.

Ipak, iako nije bio tu, dolazak ruskih jedinica posmatrao je uživo – preko nadzorne kamere svog stana. Upravo će njegova i druge kamere u ulici postati jedan od osnovnih dokaza protiv ruskih vojnika.

“To je bio prvi motivator. Bio sam jako ljut otkako su započeli invaziju, a onda sam bio još više ljut jer su ušli u moju kuću i počeli pucati u ljude. Sada, pošto je prošlo više od godinu i po dana, možete vidjeti da su ove informacije ‘normalne’, kao to da su ljudi izgurani iz kuća, ubijani, mučeni, ali to nije normalno”, priča Taras, poslije čega je ekipi Detektora pokazao mjesto na kojem je likvidiran njegov susjed Oleg.

Saradnja s policijom

Opisujući proces pregledanja snimaka s kamera u ulici, u periodu kada je sa svojom organizacijom DENOTAT počeo svoje istraživanje i dokumentovanje događaja koji su doveli do ubistva Olega, Taras je čuo kako su ruski vojnici činili i druge zločine, prvenstveno onaj u kojem su ubili brojne civile pucajući na njihove automobile u pokretu na raskrsnici nedaleko od njegove kuće.

Tada je uspio da uključi nacionalnu policiju koja je nekada bila stacionirana na Krimu. Oni su jedini mogli zatražiti pristup nadzornim kamerama sa obližnjeg tržnog centra.

Istraga je postala zvanična. Policija i tužilaštvo su zaključili da je pucanjem na deset vozila ubijeno najmanje pet civila. Prva žrtva je bio Rus, druga Nijemac, a ostali su bili Ukrajinci, priča Taras.

“Morao sam da pređem s priče mog komšije na ovu veću priču o ruskim trupama koje su ovdje i ubijale ljude na putu. I već sam prikupio sve potrebne informacije… Snimio više od 100 sati intervjua, svjedoka… Razgovarao sam sa svima, sa svakom žrtvom ovog zločina koji se ovdje dogodio ili s rođacima poginulih”, kaže Taras.

Svjedočanstva su pretvorena u dokumentarni film “The Intersection” (Raskrsnica). Ono što je skupa s policijom otkrio, danas je dio dokaza protiv ruskih jedinica.

U Tarasovoj ulici su od 25. februara do početka marta boravili pripadnici ruske specijalne policijske jedinice OMON iz nekoliko ruskih gradova. Identifikovanje ove jedinice bilo je lako zahvaljujući tome što su prilikom povlačenja u martu 2022. za sobom ostavili mnoštvo dokumenata i predmeta, pomoću kojih su vojnici povezani s jedinicom.

“Rusi su identifikovani, njihov komandant je identifikovan, njihov potkomandir je identifikovan, i identifikovan je policajac i mnogi strijelci. Oni su već, kako to zovete, stavljeni pod sumnju, što znači da su osumnjičeni da su počinili ratne zločine. Za sada imamo pet osumnjičenih i sada im se sudi pred sudom u Irpinu”, kaže Taras.

Pravda važnija od slave

Istraga je neočekivano dodatno proširena

Nakon što su otkrili identitete počinitelja, Taras je s istražiteljima došao do ljudi koji su preživjeli zločine u drugim okolnim mjestima, uključujući i hostomelski aerodrom. Svi oni su identifikovali pripadnike OMON jedinice kao počinitelje ratnih zločina.

Na području njegovog naselja ubijeno je pet osoba. Na mjestu gdje je bio pokopan Oleg Ivanov, sada ne postoji ništa što bi ukazivalo na ratni zločin, kao ni obližnji tržni centar, niti raskrsnica na kojoj su ubijeni slučajni prolaznici, uključujući i dječaka kojeg je baka vozila u automobilu misleći da će kao civili biti zaštićeni.

Ali nedaleko od tog mjesta stoji nekoliko zapaljenih kuća, u kojima su i danas razbacane privatne stvari nekadašnjih stanovnika. Među njima igračke i jedan motocikl.

Ono što je značajnim dijelom omogućilo Tarasovu bliskost sa istražnim tijelima jeste povjerenje koje su stekli u njega. Kako objašnjava, on se ne smatra novinarom u klasičnom smislu jer je ipak po profesiji nezavisni snimatelj i autor dokumentarnih filmova. To ga, kaže Taras, čini povjerljivim i tako mu je znatno lakše doći do svjedoka.

“Ja nemam urednička pravila. Znate, ja sam uspostavio pravila. A moja pravila su da ako možemo uspostaviti, identifikovati i otkriti više Rusa, da damo barem neku nadu u pravdu ljudima koji su preživjeli, čija je porodica ubijena ili mučena, ili šta već. Ja ću to učiniti jer su mi ljudi važniji nego, znate, slava, nagrada…”, zaključuje Taras.