Između spaljenih vozila kreću se Ukrajinci koji dolaze vidjeti dio posljedica koje je ostavio napad na kijevsko predgrađe Buču i okolicu u martu 2022. godine, nakon povlačenja ruskih snaga. U Buči je, u jednoj od najprepoznatljivijih epizoda dosadašnjeg toka rata u Ukrajini, počinjen masakr u kojem su ruski vojnici ubili više stotina civila.

Među vozilima se sporo kreće čovjek u četrdesetim godinama. Njegova pažnja nije na spaljenim vozilima, nego na elektronskoj cigareti koju konstantno drži na pola puta između usta i prsa. Na vojnoj uniformi s amblemom jedinice “Azov”, povezivane prije sukoba u Ukrajini s desničarskim organizacijama širom svijeta, stoji ime “Rudolf Roman Ruslanovič”.

On je jedan od oko milion vojnika koji se trenutno bore na ukrajinskoj strani u ratu protiv Rusije. Kao i veliki broj drugih, u rat se prijavio sam, kako bi zaštitio porodicu. U njegovom slučaju, suprugu i kćerku, koje žive u Irpinu. Ali to nije ono što ga čini drugačijim, nego činjenica da je etnički Rus.

“Ima jedna poslovica: ‘Nema ničeg goreg od rata.’ Ja ću tri puta podvući, istina, nema ničeg goreg od rata. U ratu mi gubimo bliske, roditelje, rođake… Nedvosmisleno sam protiv rata… Ja služim vojsci i reći ću vam odmah da se meni to što radim sviđa. Ja sam pravilno odlučio”, kaže Ruslanovič dok većinu razgovora drži glavu pognutu ka zemlji.

Dok je za međunarodnu javnost rat u Ukrajini počeo prije dvije godine – u februaru 2022. – za Ukrajince je sukob s Rusijom počeo aneksijom Krima 2014. godine. Od tada i Ruslanovič učestvuje u sukobima. Do sada je tri puta ranjen.

“Što se tiče mog mentalnog i psihičkog stanja, kod mene je uvijek bilo sve normalno, ali od 24. februara 2022. sam bio već tri puta ranjen, osjećanja su se pomiješala, što je rezultiralo posljedicama”, govori.

Danas, u susret drugoj godišnjici otvorenog rata, i nakon decenije sukoba koje su obilježili zločini ruske strane, građani Ukrajine bore se s masovnim posljedicama po svoje mentalno zdravlje. Kako je međunarodna javnost više okrenuta sukobu u Gazi, građani Kijeva i okolice osjećaju se zaboravljenima.

Invazija ostavlja tragove na djecu i porodice

Za pune dvije godine od početka invazije, posljedice su nemjerljive. Dok na linijama fronta na istoku svakodnevno gine više desetina vojnika, veliki broj stanovnika žrtve su ruskih dronovskih i artiljerijskih napada.

Među stradalima je mnogo volontera za odbranu Ukrajine. Jedan od njih je Roman Ratušni, koji se kao maloljetnik pridružio ukrajinskom otporu. Danas, u centru Kijeva, jedna se ulica zove po njemu, koji je sa 16 godina vodio majdanske ukrajinske proteste protiv ruskog uticaja.

Njegova majka Svitlana Povaljaeva u tu ulicu ne ide često, kaže sa sjetnim smiješkom, iako u njoj žive i neki članovi njene porodice.

“Tu vodim novinare ili, tačnije, oni mene vode tamo”, kaže ona ekipi Detektora, koju je dočekala u svom domu.

Roman je bio društveni aktivista. Njegov rođeni brat, koji je godinu dana stariji, također je otišao u zimu 2015. godine u rat, još maloljetan. Oni su odrasli uz revoluciju, kaže njihova mama i dodaje da su u Ukrajini “stalno neke revolucije, svakih deset godina”.

“Bili su na Narandžastoj revoluciji. Bili su tada skroz mali, na Revoluciji časti na Majdanu, gdje je Roman već formirao svoju ličnost… Roman je jako volio Kijev, on je bio jako vezan za njega. On i ja smo ukorijenjeni u ovaj grad prosto svim svojim nervima. I ja sam imala osjećaj, dok je ratovao u Kijevu, da je on kao pod nekom zaštitom Kijeva. U meni se sve slomilo kada sam čula da on ide na istok. Ja sam osjećala. Znam da je to praznovjerje, ali sam osjećala da je on otišao iz te zaštite”, kaže Povaljaeva.

Nedaleko od Kijeva nalazi se mjesto Borodjanka. Kao i Buča, postalo je sinonim za rusko targetiranje civila tokom invazije. Stambena zgrada uništena 2022. godine artiljerijskim projektilom podsjeća na slike ratnog Sarajeva.

Oleksandr Gorbačenko je preživio napad na Borodianku. Dok stoji s maloljetnim sinom kraj prepolovljene zgrade, opisuje napad jednom riječu – “užas”.

“Naša centralna ulica je bila skroz srušena. Osjetio se smrad od spaljene infrastrukture. Automobilі spaljeni, gume i jedan glavni put razvaljen tenkovima koji su tamo prošli. Borodjanka je jednostavno bila crna. Užasnuo sam se”, prisjeća se.

Gorbačenko se nakon dvije godine sprema u rat. Prijavio se sam i prošao vojnu obuku. Uskoro će biti raspoređen na liniju.

“Umor je više psihički nego fizički, zato što svaki dan dolaze neka nova iskušenja. Sada se skupljamo i idemo ratovati”, kaže Gorbačenko, čiju smo šetnju centralnim gradskim trgom prekinuli. Iza njega se ukazuje jedna od prepolovljenih zgrada. U njima je još moguće vidjeti ostatke nekadašnjih života.

Zapravo, grad je zbog ruševina lako uporediv s bilo kojim mjestom u BiH netom nakon rata. Ali svakodnevni život u Borodjanki – otvorene radnje, ulice pune ljudi i djece na putu u školu – ne uključuje mir. Građani ovoga grada žive rat na poseban način.

Na samo nekoliko metara dalje, grupa žena u lokalnom kulturnom centru pravi za ratište kamuflažne zidove bijele boje, kako bi pomogli da se njihovi vojnici u zimskim uslovima mogu kriti u rovovima.

“Organizujemo se, radimo svaki dan. Ko od nas može da dolazi radnim danom. Mi koje smo sada tu, dolazimo vikendom s ciljem pletenja maskirne mreže kako bi naši momci mogli sakriti tehniku, pletemo sve što im je potrebno”, kaže Olga Piskovets.

Kraj nje stoji Antonina Stupakova. Njen muž je već 19 mjeseci na ratištu. Stalno su na vezi, ali rijetko dolazi kući.

“Najteže je kada dijete pita hoće li tata doći. Njemu su dvije godine i on stalno pita, to je najteže. Uskoro će tri. Imao je godinu i jedan mjesec kada je rat počeo. Mi njemu ne kažemo da je tata na ratištu, kažemo da je na poslu i da će doći… Mi jedna drugu podržavamo, tako je lakše. Neko se umorio, neko ima strpljenja i vjeruje u pobjedu, neko ne”, kaže ona.

Odjeci Sarajeva u Kijevu

Prema podacima tužilaštava u Ukrajini, do sada je zabilježeno preko 100.000 slučajeva ratnih zločina. Međunarodne organizacije i ukrajinske vlasti strahuju da je taj broj još i dosta veći, s obzirom da čak Ujedinjene nacije (UN) nemaju pristup okupiranim teritorijama pod ruskom kontrolom. Veliki broj organizacija, domaćih i međunarodnih, mapira zločine, jedan od njih je i Muzej ratnog djetinjstva, koji je otvoren po uzoru na sarajevsko iskustvo.

Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu je otvoren 2017. godine. Na jednom mjestu, po pažljivo razvijenoj metodologiji, skuplja iskustva osoba koje su kao djeca preživjele opsadu. U Ukrajini je kancelarija otvorena godinu kasnije, kako bi se sakupljala svjedočenja preživjele djece iz Luganska i Donjecka.

Metodologija je promijenjena jer su ljudi koji su preživjeli opsadu Sarajeva sada već odrasli, dok se u Ukrajini uzimaju izjave od djece. Mnogo brige ulazi u to da se niko dodatno ne traumatizira. Prva izložba održana je 2021. godine.

“Naš upitnik je sastavljen tako da mi pitamo o svakodnevnici, pitamo o školi, o hobiju, o promjeni u društvu, šta se promijenilo, kuda su se morali preseliti, kakva je bila hrana, grijanje, uslovi u podrumima u kojima su djeca sjedila… To su stvari koje dijete može reći i mi ne pitamo o nekom ekstemnom iskustvu”, kaže direktorica ureda u Ukrajini Svitlana Osipčuk.

Na hiljade zločina je tokom dvogodišnje invazije na Ukrajinu počinjeno protiv djece i maloljetnika. Za Irinu Andreevu, koja se bavi psihosocijalnom podrškom u Kijevu, najteži je slučaj silovanja četverogodišnje djevojčice, s kojom njena Fondacija “Andreev” radi već neko vrijeme.

Dosta se, prema riječima Andreeve, mora raditi u lokalnim zajednicama u Ukrajini. Veliki problem, kako kaže Andreeva, jeste i činjenica da u velikom broju manjih mjesta ljudi osuđuju i žrtve seksualnog nasilja.

“Prije svega, zajednica treba da razumije, i to mi objašnjavamo kada dolazimo u sela. Ženu koja je žrtva seksualnog nasilja često komšije optužuju da je sama kriva. To su takva razmišljanja još iz Sovjetskog Saveza. Ako su ženu silovali, ona je sama kriva, jer se tako oblačila, farbala i tako dalje… Objašnjavamo da se to može desiti bilo kome, niko od toga nije zaštićen. Razumijemo da okupatori seksualno nasilje koriste kao oružje da bi uplašili ljude. Zato moramo shvatiti da to nije krivica same žene, već krivica zločinca”, kaže ona.

Njena organizacija radi sa psihoterapeutima koji imaju iskustvo rada u BiH sa žrtvama seksualnog nasilja, i kaže da je iskustvo iz ratova 90-ih, vrlo relevantno za iskustva Ukrajine.

Kris Janowski danas je glasnogovornik snaga Ujedinjenih nacija u Ukrajini, a tokom rata u BiH radio je u mirovnim snagama u Sarajevu. Kaže da je jedna od najvećih razlika koje vidi u sukobima u BiH i Ukrajini u tome da su mirovne snage UN-a putovale na teritorije svih zaraćenih strana u BiH, dok danas u Ukrajini ne mogu preći na rusku stranu. U Ukrajini su njegove kolege sigurnije, jer Sarajevo pamti po kampanji napada i pogibiji, između ostalih, i pripadnika UN-a u svakodnevnom granatiranju s položaja Vojske Republike Srpske.

Janowski kaže da se osjeti zamor građana. Ruskim napadima se, kako kaže, targetira infrastruktura, generatori struje, zdravstvene institucije ili poljoprivredna dobra. Poseban problem za mlade je, kako dodaje, nedostatak adekvatnog školskog sistema, jer zbog rata samo pola Ukrajinaca školske dobi ima časove uživo.

“Rat sada ulazi u svoj 22. mjesec. Ne znamo kada će se završiti. Situacija postaje sve gora. Sada smo u zimskom dobu i civili su izloženiji teškim uvjetima i raznim teškoćama. Zajednice koje su blizu fronta posebno su izložene. Svakodnevno ljudi stradaju u napadima, a nekada ovi napadi targetiraju civile”, kaže on.

Slike Gaze zamijenile Ukrajinu na naslovnicama

Od jeseni 2023. godine, s početkom užasnih slika stradanja djece Gaze, izraelsko-palestinski sukob povukao je pažnju svjetske javnosti, dok je sukob u Ukrajini “pao” sa udarnih vijesti. Ukrajinci su ogorčeni ovim zasićenjem međunarodne javnosti, posebno uzimajući u obzir do koje mjere ovise o podršci Zapada.

Jedna od organizacija koje od početka aneksije Krima 2014. godine rade na mapiranju ruskih ratnih zločina i zagovaranju odgovornost jeste Inicijativa civilnih sloboda Ukrajine. Direktorica Oleksandra Matviičuk je za svoj rad i inicijativi “Tribunal za Putina” dobila i Nobelovu nagradu.

Ukrajina danas, kako kaže Matviičuk, nastoji da uradi nemoguće. Da izvrši demokratsku tranziciju, koja je započela majdanskim protestima, i da se odbrani od invazije superiornije države. Zbog toga, dodaje, vrijeđa manjak pažnje za Ukrajinu uz drugu godišnjicu invazije.

“Luksuz je osjećati se umornim. Vjerovatno se ljudi u Berlinu, u Parizu ili Ženevi mogu osjećati umornim od ruskog rata protiv Ukrajine. Oni žive u mirnim uslovima i ruski projektili ne pogađaju njihove stambene četvrti. Nemaju osjećaj o tome kako je donositi teške odluke u skloništima i vjerovatno zato oni sebi mogu priuštiti da kažu da se osjećaju umornim. Ali, iskreno govoreći, kako možete biti umorni ako niste dio rata. Ljudi u Ukrajini ne mogu sebi dozvoliti da budu umorni, jer ako se umorimo, bit ćemo ubijeni”, kaže ona.

Jedan od onih koji nema luksuz da osjeća umor jeste Volodimir Nesteruk. On je ukrajinski vojnik koji se nalazi na liječenju. Treći stepen kontuzija na glavi s potresom. Kaže da je rat težak.

“Pucaju bukvalno iz svega. U takvim uslovima i psihički najjači ljudi gube svoju snagu, zato što su takvi uslovi… Teško je… Ali nemamo drugog izbora nego prihvatiti činjenicu da tamo imaš drugačije emocije, a kada se vraćaš kući, ti trebaš voljeti, smijati se, i jako je teško osmjehivati se, i raditi te stvari koje si ti uobičajeno radio, kada razmišljaš da se treba vratiti u rov”, kaže on.

Danas ima 34 godine. Dvoje djece – kćerku od pet i dječaka koji je rođen tik uz invaziju. Oni žive kod Kijeva. Nesteruk se brine da svoje emocije iz rovova ne prenese na porodicu.

“Sutra je rođendan mojoj ženi i sahrana mom saborcu. Oni su empatični, razumiju šta se desilo i jako podržavaju, ali još puno zavisi i od tebe ako razumiješ da se moraš vratiti na mirnu zemlju i moraš tamo voljeti, ima ljudi koji zaslužuju poštovanje i ljubav. Živim svjesno, odvajam emocije, da ne bih naškodio ljudima koji mene okružuju. Znači, ako sam ja prošao kroz težak period, ne znači da i ljudi oko mene trebaju proći isto”, kaže on.

Svakog dana, na linijama fronta na istoku Ukrajine gine više desetina vojnika. Službena statistika se ne objavljuje redovno, da bi se održao moral građana. Vojnici, njihove porodice i građani kažu da je samo pitanje vremena prije nove eskalacije, koja će ih vratiti u oči međunarodne javnosti, ali i koštati novih života.

Rudolf Roman Ruslanovič neće se umoriti. Kaže da koristi svoja znanja i kao trenera da radi na moralu svojih saboraca.

“Odgovorit ću vam citatom naše slavne himne: ‘Dušu i tijelo mi ćemo dati za našu državu’, mislim da je to više nego dovoljno. Lično, ja sam spreman dati dušu i tijelo, mislim da će me većina u tome podržati”, poručuje.