Grob djevojkine bake je daleko. Na oko kilometar dalje.

“Baka je umrla za vrijeme okupacije. Bila je stara. Dobila je srčani. Bila je draga starica”, kaže ona dok prebacuje bombone iz ruke u ruku.

Razgovara na isprekidanom engleskom i, kao većina tinejdžerki, povremeno baca pogled na telefon. Ne podiže oči u pravcu drugog kraja groblja, suprotno od ulaza, dok pokazuje rukom.

“Tamo je tata. On je ubijen”, kaže.

Na grobu Ihora Simčenka se već nalazi nekoliko bombona i flašica kole zaronjena u snijeg. Njegova kćerka više nema osmijeha. Gleda ravno ispred sebe. Lice tinejdžerke izgleda kao da je izlomljeno tugom ili bijesom. Kratko kaže da nema snage govoriti o ocu bez suza.

“Ovo je naš običaj. Vidjet ćete ovdje bombone na dosta grobova. Donese se slatko. Ideja je da se pojede i sjeti se… osobe… Na sladak način”, kaže ona vrteći bombonu među prstima.

Njena majka Olha Simčenko staje pred kameru i novinarima Detektora opisuje kako je s mužem i dvoje djece živjela sretno do marta 2022. godine, kada su ruski vojnici okupirali Buču i tamo izvršili masakr čije su slike šokirale svjetsku javnost.

Olha priča smireno i svakih nekoliko sekundi pogleda u sliku muža na grobu. Govori kako je njen suprug početkom marta krenuo obići njenu majku i sestru, ponio je namirnica i lijekove, kada su ga zaustavili ruski vojnici. Nakon toga, kako je Olha saznala, Ihor je strijeljan. Nekoliko dana kasnije, kada su bježali iz Buče, vidjela je tijelo. Tijelo je vidjela i njegova kćerka.

“Sa zgrade smo vidjeli više od 50 mrtvih ljudi. Mi do njega nismo mogli doći iako smo jako željeli, jer shvatili smo da može biti nekih pokreta koji se ne bi sviđali Rusima, zato smo jednostavno išli samo pravo. Kćerka je vidjela muža, a sinu smo stavili kapu na oči da on sve to ne bi vidio”, prepričava Olha.

Buča – simbol najvećeg stradanja

Prema podacima ukrajinskih vlasti, u Buči je ubijeno skoro 500 osoba. Većina je sahranjena na groblju sa Ihorom.

Lokalni grobar Sergii Matiuk jedan je od onih koji su preživjeli rusku okupaciju. Bio je zarobljen i maltretiran. Maše rukama i neprestano pali cigare, jednu za drugom, dok novinare Detektora vodi kroz groblje.

Priča kako je nedugo nakon kraja okupacije preuzeo na sebe ulogu da s nekoliko prijatelja skuplja tijela sa ulice.

“Snalazili smo se za gorivo kako smo znali… Ja nisam računao, ali, recimo, do 300 ljudi smo skupili. Puno ljudi su pokupili i odvezli odavde koji nisu bili iz Buče, a ako računamo ljude iz Buče, to ja ne znam tačno”, govori Sergii.

Od ulaza na groblje povremeno pokazuje lijevo ili desno i pojašnjava kako su ljudi ukopavani na različitim mjestima ako su imali članove porodice. Na samom groblju nema nikakvog spomenika ili plakete ubijenim. Na pitanje da li bi on to volio i kako bi volio da iduće generacije pamte Buču, Sergii nema odgovor.

“Trebalo bi nešto”, kaže kratko odmahujući rukom.

Iako još uvijek u ratu, glavna ulica u Buči danas izgleda neprepoznatljivo u odnosu na fotografije po kojima se ovaj gradić asocira širom svijeta. Kuće su uglavnom renovirane. Ograde također. Slike mrtvih tijela, zapaljenih automobila i uništenih ograda zamijenile su polurenovirane kuće i nove identične donirane crne ograde, duge nekoliko kilometara.

Jedna od renoviranih kuća pripada Vječeslavu Laskinu. On i njegov stric Volodimir Ivanovič Šepitko su se u Buču vratili mjesec dana nakon invazije, a u dvorištu su pronašli tijelo ubijene žene. Kažu da su doživjeli šok kada su ušli u razrušenu kuću.

“To nisu ljudi, ja ne znam, oni su se ponašali kao svinje. Oni su ulazili svuda, lomili, morali su svuda ući i pogledati, uzeti sve što su mogli, pokrasti. Ujaka su pokrali, sve što su mogli iznijeti, sve dragocjenosti, sve su odnijeli. To je bio jednostavno šok, vidiš da to nisu ljudi, jednostavno hrđa”, opisuje ogorčeno Laskin.

Ispred hrama pravoslavne crkve u Buči bila je iskopana masovna grobnica, gdje je pronađeno više od 100 osoba, među kojima 30 žena i dvoje djece. Andrij Golovin, sveštenik iz Buče, novinarima Detektora opisuje kako su izgledali prvi dani okupacije.

“Ljudi su se sakrivali po podrumima, gdje su mogli. Na početku smo mislili u hramu napraviti sklonište, ali poslije smo pomislili da ako bi se kupola urušila, sve bi nas zatrpalo i tu ne bi bilo bezbjedno”, kaže Golovin.

Pored hrama nalazi se spomenik ubijenim, sa više stotina imena. Spomenik činjenici, kako kaže Golovin, da su ruski vojnici namjerno ubijali civile i da nisu dozvoljavali njihovo sahranjivanje.

Ruske prijetnje destabilizacijom

Skoro pune dvije godine od početka ruske invazije, Buča i sam Kijev nemaju previše vidljivih posljedica rata. Grad naizgled živi normalno, sa gužvama u saobraćaju, bez nestašica hrane, čak i s novogodišnjim trgom sa ukrašenom jelkom na kojem se mališani igraju s velikim bijelim medvjedom.

Iza te maske normalnosti, većinu noći se pale alarmi za uzbunu i počinje policijski čas, koji traje od ponoći do pet ujutro. Stotine hiljada Ukrajinaca je mobilizirano, a više desetina ih svakodnevno gine na frontu. Informacija sa okupiranih teritorija, poput Mariupolja, skoro ni nema.

Ususret drugoj godišnjici, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski govorio je o ulozi Rusije u sukobu u Gazi i upozorio svjetske lidere da gledaju na Balkan. Upravo ovdje će, kako je rekao Zelenski, Rusija nastojati izvršiti destabilizaciju.

Ekspertica za sigurnost i borbu protiv dezinformacija Maria Avdeeva objašnjava da ukrajinska vlada sve vrijeme navodi Balkan kao sljedeću oblast gdje će Rusija ići i gdje želi stvoriti situaciju koja će u nekom trenutku eksplodirati.

“Balkan je u tom smislu važan, jer je vrlo prikladan, nije predaleko, a ima i osnovu, jer je uvijek lakše nešto napraviti na terenu gdje već postoji neka napetost. Zato se u Ukrajini Balkan posmatra kao sljedeća regija u koju će ići Rusija i gdje je vjerovatno već aktivna”, kaže ona.

Ističe da je važno pratiti ruske dezinformacijske kampanje jer ukazuju na to kada će Rusija pokrenuti ostale kapacitete u nekoj zemlji.

“Oni pripremaju svoje pozicije i aktiviraju ih kada vide da je došao trenutak. Predsjednik Zelenski želi upozoriti sve na Zapadu da pažljivije posmatraju i da budno paze, jer to bi se moglo desiti nakon onoga što se događa u Ukrajini, nakon onoga što se događa na Istoku, Balkan bi mogao biti sljedeći”, kaže Avdeeva.

Novinari Detektora su tokom posjete glavnom gradu Ukrajine istraživali kakve su moguće posljedice najave Zelenskog i kako se Ukrajinci bore za pravdu za masovne ratne zločine počinjene na njenoj teritoriji. Zločine koji se svakodnevno nastavljaju.

Tokom petodnevnog boravka, novinari Detektora doživjeli su tri sirene za uzbunu. Napadi se dešavaju uglavnom tokom noći. Prilikom dolaska i prijave u hotel, na recepciji nam je ukazano na lokaciju u restoranu u podrumu na koju treba ići u slučaju sirena za uzbunu te je najavljeno da je najizvjesnije da će se to desiti između tri i četiri ujutro.

“To je forma zlostavljanja”, odmahnula je rukom recepcionerka.

Dvije uzbune nisu rezultirale ozbiljnijim napadima, ali treća se desila u tri sata poslije ponoći, kada je nekoliko balističkih projektila palo između stambenih zgrada i obdaništa u Kijevu.

Samo nekoliko sati kasnije, ekipa Detektora je na terenu vidjela scenu koja podsjeća na ratne scene u Sarajevu. Izgorjeli auti, rupa u zemlji u dvorištu obdaništa i zgrada bez stakala.

Anu iz Kijeva je granatiranje probudilo i kaže da je sve bilo kao u snu. Uzela je dijete i krenula trčati po staklu. Kada je pošla prema skloništu, vidjela je da sve gori i veliku rupu gdje je granata pala.

“Vidimo da se na terasi već rasplamsala vatra i dim je svuda, počinjemo gasiti vatru, ali razmišljamo da ako budemo gasili vatru, još će se nešto srušiti na nas i nećemo uspjeti izaći”, opisuje Ana te trenutke.

Ljudmila do rano ujutro i dalje nije znala gdje joj je majka, koja je srčani bolesnik, te sestra i njeno dvoje djece. U panici obilazi naselje i traži bilo kakvu informaciju.

“Ne znam gdje ih tražiti. Kažu da su ih odvezli. Gdje su ih odvezli? Recite, gdje? Ja ću otići, dovest ću ih, recite, molim vas”, kazala je ona.

Vitalij Kličko, gradonačelnik Kijeva, u razgovoru s novinarom Detektora kaže da se radilo o balističkim raketama koje se kreću brzinom od 8.000 kilometara na sat i da je ta brzina prevelika da bi se na vrijeme upalila uzbuna.

“Naše oružane snage su odgovorne za to. Hvala bogu, niko nije poginuo večeras, ali povrijeđeno je preko 50 ljudi. Dvadeset ljudi je upravo odvezeno u bolnicu, a među njima je i dvoje djece”, rekao je Kličko.

Pravda je spora a za mnoge i nedostižna

Ukrajinska potraga za pravdom za ratne zločine koje su počinile ruske snage jeste složena.

Brojne domaće i međunarodne organizacije, pa čak i pojedinci, mapiraju ratne zločine – kojih je sada već više desetina hiljada. Istovremeno se u Ukrajini odvija više od 1.500 suđenja ruskim vojnicima, od kojih je veliki broj u odsustvu, podnose se krivične prijave u zemljama Zapadne Evrope i Međunarodni krivični sud vodi istrage, a veliki broj zločina još nije ni poznat jer domaće i međunarodne organizacije nemaju ni pristup dijelovima pod kontrolom ruske vojske.

Centar za civilne slobode, organizacija koja je zbog rada na dokumentovanju ratnih zločinaca dobitnik Nobelove nagrade za mir 2022. godine, posljednje dvije godine se udružio s desetinama regionalnih organizacija i izgradio mrežu sa željom da dokumentuje svaki zločin koji se desio u Ukrajini.

“Na našoj zajedničkoj bazi podataka inicijative Tribunal za Putina, zabilježeno je više od 59.000 epizoda ratnih zločina”, kaže Oleksandra Matviičuk, direktorica Centra.

“Ono što će nam trebati jeste sveobuhvatna strategija za pravdu”, kaže ona.

Alina Pavliuk, bivša tužiteljica koja ratne zločine prati od početka rata u Ukrajini 2014. godine, zna koliko težak zadatak će to biti. Danas radi za Vijeće Evrope i obučava kolege kako da procesuiraju zločine. Kaže da je u posljednje dvije godine zabilježeno 100.000 slučajeva ratnih zločina.

Alina o brojevima i izazovima u procesuiranju govori smireno, ali kada dođe do slučajeva ratnog seksualnog nasilja i silovanja, zastaje.

“Sada imamo jedan slučaj gdje je preživjelu silovalo 15 osoba tokom dvije sedmice, i u ovom trenutku to je za mene zaista strašna situacija, ali mislim da bismo mogli pronaći čak i gore slučajeve nakon oslobađanja teritorija”, kaže Alina.

Ukrajina ima brojne izazove – koji neće biti strani ljudima u BiH koji se bave ratnim zločinima – zakoni koji su važili za vrijeme počinjenja zločina ograničavajući su, pa tako ne prepoznaju procesuiranje po komandnoj odgovornosti. Uz to, kaže Pavliuk, država je stavila prevelik fokus na procesuiranje, pa se trenutno odvija 1.500 predmeta, a čak se 75 posto njih odvija kao suđenje u odsustvu.

Dok se čeka na ishode istrage Međunarodnog krivičnog suda – koji će se baviti samo najvišim političkim i vojnim vrhom, poput ruskog predsjednika Vladimira Putina – međunarodne organizacije, poput fondacije Georgea Clooneyja, nastoje da osiguraju i druge mehanizme kako bi neke od počinilaca priveli pravdi.

Koristeći princip univerzalne jurisdikcije, prema kojem se za ratne zločine može suditi bilo gdje u svijetu, ova fondacija podnosi krivične prijave u Njemačkoj protiv ruskih vojnika i komandanata.

Ovakvo procesuiranje se pokazalo uspješnim u gonjenju zločina u Siriji i Iraku, a šefica Ureda Fondacije u Kijevu Anna Neistat se nada da će njemački sudovi uskoro izdati tajne potjernice za sve ruske počinioce.

“U narednim mjesecima imamo još slučajeva u pripremi, i nadamo se da ćemo podnijeti prijave u drugim evropskim zemljama, ali također i izvan Evrope, tako da možemo proširiti ovu mrežu, da tako kažem, naloga za hapšenje i potencijalnih krivičnih gonjenja i nadam se da ćemo ići do potencijalno stotinu počinitelja”, govori ona.

Podsjeća da su tokom i nakon rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju trebale decenije da se pohvataju zločinci, bjegunci, širom Istočne Evrope.

“Iskreno se nadam da nam u ovom slučaju, pošto smo ranije uspostavili neke sisteme, neće trebati još 20 godina da ih uhvatimo”, kaže.

Lekcije iz bosanskohercegovačkog rata u Ukrajini koristi i Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP). Trenutni direktor programa u Ukrajini, Matthew Holliday godinama je vodio rad ove organizacije u BiH. Kaže da Ukrajina trenutno ima preko 30.000 nestalih osoba, što je više nego za sve vrijeme sukoba u BiH.

Nedostatak DNK uzoraka, kao i u BiH, veliki je problem u traganju i identifikaciji nestalih.

“Veliki dio populacije pobjegao je iz Ukrajine, a mnogi od njih su sada izbjeglice u Evropi i drugdje, mnogi imaju nestale srodnike u Ukrajini, ili su deportovani ili su u zarobljeništvu u Rusiji ako su živi, ali ako su mrtvi, jedini način da se identifikuju nestali srodnici jeste putem DNK uzorka”, kaže Holliday.

Na groblju u Buči, grobar Sergii novinarima pokazuje parcelu sa 86 grobnih mjesta bez oznaka. Kaže da se radi o neidentifikovanim osobama. Pojašnjava da je postojala inicijativa da se tijela prebace kod hrama, ali da je to odbio s obzirom da se još čeka na službenu ekshumaciju.

Olha također i dalje čeka na pravdu.

“Još uvijek ne znam ništa, pisali smo izjavu policiji i tužiteljstvu i nas su zvali na ispitivanje više puta, ali još uvijek ništa ne govore kako predmet napreduje. Mi smo pisali molbu i međunarodnom sudu… Sada čekamo”, kaže ona.

Ihor je, kako kaže Olha, uvijek želio da se bori za pravdu.

“Volio je život… Sagradili smo kuću, htjeli smo se preseliti. Maštao je živjeti u kući u Jablunskoj ulici, ali nije stigao… Volio je nas”, kaže Olha plačući i spuštajući pogled pred kćerkom.

Na pitanje šta je pravda za nju, kaže: “Neka dobiju kako su zaslužili.”