Analiza o kažnjavanju ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini obuhvatila je 84 presude donesene na državnom i entitetskom nivou između 2017. i 2023. godine, u ukupno 48 predmeta koji su uključivali ratno seksualno nasilje i nasilje nad genitalijama oštećenih, poput paljenja, udaranja i sječenja, počinjene isključivo od muškaraca.
Prema podacima TRIAL-a, sudska vijeća na državnom nivou počela su razmatrati olakšavajuće i otežavajuće okolnosti tokom donošenja presuda za ratno seksualno nasilje, ali i dalje takva praksa ne postoji u sudovima na entitetskom nivou. No, smatraju da i dalje postoje brojne manjkavosti u takvim razmatranjima i kako je prostor za poboljšanja ogroman.
Ova analiza je nastavak prakse izvještavanja o ratnom seksualnom nasilju u BiH koju je organizacija TRIAL ranije objavila za period do 2017. godine, a evo šta trebate znati o novom izvještajnom periodu.
Samo jedna presuda spominje satisfakciju žrtve
U velikom broju analiziranih presuda vijeća su cijenila porodični život počinitelja, njegovu raniju neosuđivanost, protok vremena nakon izvršenja djela, dok se nisu dovoljno cijenili način izvršenja djela, poput naročite upornosti i bezobzirnosti, godine žrtve ili stepen brutalnosti.
Nalazi pokazuju da Sud BiH ni u jednom predmetu nije uzeo u obzir svrhu krivičnopravnih sankcija koja se odnosi na zaštitu i satisfakciju žrtve, dok je na entitetskom nivou stanje još gore.
“Usljed ovakvog postupanja, postojeća sudska praksa je veoma siromašna u pogledu pozitivnih primjera koji bi mogli pomoći u budućem djelovanju sudova u smislu odmjeravanja kazni za ratno seksualno nasilje”, stoji u analizi.
Kako je pojašnjeno, samo jedna od analiziranih presuda na državnom nivou, protiv Milomira Davidovića, spominje satisfakciju žrtve, kao element svrhe izricanja kazne. Nepostojanje individualizirane analize otežavajućih i olakšavajućih okolnosti i njihova nedosljedna primjena prikrivaju težinu seksualnog nasilja i stvaraju konfuziju oko odgovarajuće kazne, navodi se u analizi.
“Rezultat toga je da su kazne često proizvoljne, a ovakvim odmjeravanjem kazni se ne samo žrtve već i šira javnost s pravom mogu zapitati kakvu to kaznenu politiku primjenjuju sudovi u BiH prema počiniocima krivičnih djela čije su žrtve uglavnom žene”, pojašnjeno je.
Korektno ponašanje pred sudom se uzima kao olakšavajuća okolnost
Osim nedosljednje primjene, zaklučuju autori Mersudin Pružan i Olivera Simić, sudska vijeća u ovim predmetima pridaju previše značaja zanemarivim olakšavajućim okolnostima, odnosno da postoje slučajevi nedovoljne primjene otežavajućih okolnosti.
Kao primjer navode presude u kojima smatraju da bh. sudovi još uvijek previše značaja pripisuju porodičnim prilikama optuženog i pomoći koju su pružili žrtvama. Tako je uočen trend da sudovi prilikom ocjene porodičnih prilika ne navode nikakve detalje o dinamici porodice optuženog.
“Sudovi ne daju podatke o tome da li optuženi zlostavlja svoju suprugu ili se radi o ocu koji je odsutan i zapostavlja svoju djecu”, dodaju autori, uz pojašnjenje da bi i u ocjeni ovog stanja trebalo koristiti individualizirani pristup.
Zaključeno je kako i domaći sudovi, u velikom broju predmeta, korektno ponašanje u sudnici cijene kao olakšavajuću okolnost, ne objašnjavajući da se takvo ponašanje očekuje od optuženog.
Nasuprot tome stoji praksa međunarodnih sudova, koji ovakvo ponašanje cijene samo kada se optuženi pred sudom odnosi sa izuzetnim poštovanjem, kao što je odustajanje od unakrsnog ispitivanja žrtava.
Kao dodatni nedostatak u ocjeni olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, navodi se u izvještaju, jeste nepostojanje uporedne analize ovih stanja u presudama, što rezultira blažim kaznama, odnosno sumnjom u ispravnost sudskih ocjena. Rijetki slučajevi – kao što su presude u predmetima protiv Borisa Bošnjaka i ostalih, Edhema Žilića, Edina Sakoča i Mate Martića – pokazuju pokušaj pojedinih sudskih vijeća da takvom analizom donesu ispravnije presude.
Nakon sporazuma se izriču kazne ispod minimuma
Kroz tri predmeta koje su autori analizirali utvrđeno je da su, nakon sporazuma, izrečene kazne ispod zakonskog minimuma. U analizi je pojašnjeno kako žrtve nemaju gotovo nikakvog uticaja na zaključivanje sporazuma s počiniteljima seksualnog nasilja. Svaka ovakva odluka, navode analitičari, u suprotnosti je s Krivičnim zakonom BiH, koji propisuje da je svrha krivičnopravnih sankcija zapravo zaštita i satisfakcija žrtava.
Posebno problematičnim analitičari smatraju presude kojima budu izrečene najblaže moguće kazne prema Krivičnom zakonu SFRJ, koji je važio u vremenu kada su počinjena krivična djela, jer je riječ o kaznama od godinu dana zatvora koje počinitelji, prema Krivičnom zakonu BiH i entitetskim zakonima, mogu zamijeniti za novčanu.
Kao rijetke pozitivne primjere prakse domaćih sudova u presudama za ratno seksualno nasilje, TRIAL navodi trend rasta temeljitih prvostepenih presuda i nastavak pozivanja na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Uz ove primjere dodaju i rad apelacionih vijeća, koja na neki način nadomještaju nedostatke iz prvostepenih presuda, ali navode da takve drugostepene presude ne dovode do povećanja kazni.
