“Nekima fali malo, nekima malo više, mom bratu svakako možda i najviše”, kaže Almasa.

Ona dijeli sudbinu hiljada Srebreničana koji još uvijek nisu pronašli sve posmrtne ostatke svojih najmilijih. Stotinjak kilometara od Srebrenice, u prostorijama “Podrinje identifikacionog projekta” (PIP) u Tuzli godinama leže hiljade bijelih vreća i kutija sa ostacima žrtava genocida koje nemaju svoje ime i prezime.

Uskoro će se vratiti u Memorijalni centar u Potočarima, gdje se gradi depo koji će na odgovarajući, dostojanstven i trajan način pohraniti sve lične predmete, odjeću i biološke ostatke žrtava genocida koji ne mogu biti identifikovani, nakon što je sredinom oktobra potpisan ugovor u projektu Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) i “PRO-Budućnost” u Memorijalnom centru Srebrenica.

Almasi utjehu pruža nada da će, makar na takav način, neidentifikovani posmrtni ostaci njenog brata i amidža konačno počivalište naći u Srebrenici.

“Meni lično bi značilo mnogo da oni dijelovi koji nedostaju pronađu put dovde. Smatram da ne postoji bolje mjesto na kojem bi trebali da budu. Kada se njihovi posmrtni ostaci ovdje vrate, to je isto kao da su se oni vratili upravo i u mezarje Memorijalnog centra Srebrenica”, kaže ona.

Porodice još uvijek tragaju za oko 1.000 žrtava.

Forenzička zagonetka

Almasa Salihović. Foto: BIRN BiH

U julu 1995. osmogodišnja Almasa Salihović je s majkom, dvije sestre i dva brata bježala iz Srebrenice u bazu holandske vojske u Potočarima, misleći da će tu biti spašeni od srpske vojske koja je okružila grad. U putu su se odvojili od jednog brata i sestre. Kada su krenuli iz Potočara, ponovo su vidjeli sestru, ali ne i brata Abdulaha. 

Tek 13 godina poslije, dio njegovih posmrtnih ostataka pronađen je u masovnoj grobnici u Čančarima kod Zvornika. Prilikom identifikacije, Almasinoj porodici je predočen grafikon sa skeletom na kojem su crvenom bojom bili obilježeni dijelovi tijela koji nedostaju.

“U tom momentu što se sjećate jeste sve crveno-crveno”, prisjeća se Almasa, dodajući da su odlučili da iste godine, 2008., ukopaju dijelove koji su pronađeni. Proći će još 13 godina dok Almasa ne primi drugi poziv sa informacijom da je pronađeno još nekoliko kostiju i šorc njenog brata.

“I kad gledate u to sad, sa ovoliko godina, jednostavno se sjetite da ćete vi uvijek biti stariji od svog brata. To je šorc dječaka. To vas nekako u tom momentu podsjeti koliko morate biti svjesni da ne smijete dozvoliti toj mržnji da se probudi u vama”, kaže Almasa.

Haškim presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, čija su tijela zakopana u više masovnih grobnica, te potom premještana na više lokacija. Uz pomoć Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) identifikovano je oko 7.000 žrtava. Većina njih ukopana je u kompleksu Memorijalnog centra u Potočarima.

Međutim, više hiljada ličnih i odjevnih predmeta, uzoraka kostiju i biološkog materijala pronađenog u desetinama masovnih grobnica ostalo je u kutijama i vrećama na policama PIP-a, još uvijek bez imena i prezimena. 

“Ono što se desilo, što je vrlo tipično za područje Srebrenice i velikog dijela istočne Bosne, jeste pomiješanost posmrtnih ostataka, s obzirom da se u najvećem broju slučajeva radi o izmještenim grobnicama, jednom ili dva puta, pri čemu je došlo do miješanja, lomljenja itd., posmrtnih ostataka. Naše kolege su se zaista susrele s jednom forenzičkom zagonetkom”, kaže Samira Krehić, zamjenica voditelja programa ICMP-a za Zapadni Balkan.

Prema njenim riječima, PIP je od početka zamišljen kao objekat za identifikaciju, ne i za čuvanje posmrtnih ostataka. ICMP je još 2017. godine predložio da se materijal koji ne može biti identifikovan izmjesti i trajno pohrani u Srebrenici. Uslijedio je dvogodišnji proces konsultacija. 

“Nakon prikupljanja informacija i podrške koju smo dobili u toj ideji, mi smo onda otvorili razgovore s Memorijalnim centrom Potočari”, kaže Krehić. 

Život iza svake kosti

Bivša fabrika akumulatora u Potočarima. Foto: BIRN BiH

U konsultacije su bila uključena i udruženja srebreničkih majki, koje su također dale podršku izmještanju ovih materijala iz Tuzle u Srebrenicu.

“Uvijek smo željeli da te kosti koje se ne mogu identifikovati da budu gdje im je mjesto – mi kažemo ‘mjesto poznato’ – to je Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. Da bar budu blizu onih koji su ukopani tu”, kaže Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja “Žena Podrinja”. 

Ona je u genocidu izgubila 23 člana porodice, među njima i supruga Muriza.

“I nakon 28 godina, moj muž leži u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari, ni danas-dan, nisu kompletirani njegovi ostaci. Ali valjda od ovih koščica koje će doći u Potočare, možda ima i neka njegova kost”, kaže ona.

Depo u Srebrenici trebao bi biti izgrađen u proljeće 2024. godine u velikoj betonskoj hali unutar kompleksa bivše Fabrike akumulatora. Otprilike polovinu ovog prostora – nekada zvanog “Plavi hotel” jer su u njemu boravili vojnici Holandskog bataljona – zauzimat će novi montažni depo veći od 300 kvadrata. Sredstva za njegovu izgradnju udružili su Memorijalni centar Srebrenica i USAID, kroz mirovni projekat “PRO-Budućnost”, koji provodi Catholic Relief Services (CRS).

Depo od 335 kvadrata je projektovan prema savremenim standardima i predviđa ugradnju kvalitetnih i trajnih materijala, s posebnim naglaskom na sisteme instalacija grijanja, ventilacije, rasvjete i protivpožarne zaštite. 

“Posvetili smo punu pažnju procesu izrade konačnog rješenja za ovaj objekat upravo zbog činjenice da se radi o osjetljivom materijalu gdje neadekvatna vlažnost, temperatura ili osvjetljenje prostorije mogu zauvijek uništiti posljednje tragove nečijeg postojanja”, objašnjava Džennana Memišević-Panjeta iz CRS-a, koja je dio tima za provođenje projekta. 

Osim trajnog pohranjivanja bioloških ostataka i predmeta, jedan od ciljeva je da depo doprinese memorijalizaciji i procesu suočavanja s prošlošću. Kao uposlenica Memorijalnog centra Srebrenica, Almasa Salihović je ponosna zato što sa svojim kolegama svakodnevno doprinosi misiji da nijedna žrtva genocida ne bude zaboravljena. 

Cilj je da svaki izložbeni prostor, svaki predmet koji se nađe u prostoru Memorijalnog centra, na neki način doprinosi memorijalizaciji i sjećanju, kaže ona.

“Kroz ovaj depo, odnosno kroz te lične predmete i te posmrtne ostatke, koji će pomoći posjetiocu – da li se radilo o stranom ili domaćem posjetiocu – svakako onima koji su preživjeli genocid, da se nekako povežu sa žrtvama, da pokušaju da zamisle jedan život iza svake te kosti”, kaže Almasa.

Ovaj tekst je rezultat saradnje USAID-ovog projekta PRO-Budućnost sa BIRN BiH.