Lasica i Milović: Odvođenje oca i još šest muškaraca iz Lozja

Lasica i Milović. Foto: Sud BiH

Svjedokinja “C” je ispričala da je 1992. živjela u Lozju (Kokino Selo) s porodicom. Precizirala je da su s donje strane puta živjeli uglavnom Srbi, a sa gornje strane Bošnjaci. Prema njenim riječima, 4. maja je počela pucnjava, a svjedokinja nije bila upoznata s tim da li su muškarci držali straže.

Tokom svjedočenja je kazala da su od pripadnika srpske nacionalnosti u Lozju tada živjele Lasice, Todorovići i Nikolići. Izjavila je da ne poznaje optužene i, prisjećajući se 22. maja 1992., navela da je tada bila u podrumu kuće Ibrahima Bogdanića sa ženama, djecom i starcima.

Ispričala je kako je jedan dio stanovništva uspio preći cestu i otići prema Drini, dok ona, majka i brat nisu. Dodala je da je ostao i njen otac s još šest muškaraca i da su odvedeni, čemu je ona svjedočila, te ih više nikada nije vidjela. Navela je da je uspjela vidjeti jednog vojnika u maskirnoj uniformi.

Kako je kazala, vidjela je komšiju Radivoja Nikolića u civilu, s crnom kokardom i puškom. Ubrzo su braća Dragan, Zoran i Goran Mašić, koji su bili u maskirnim uniformala, odveli nju, sestru te komšinicu i njenu kćerku u kuću Turkovića gdje su provele sedam dana, a nakon nekog vremena izbjegle u Visoko.

Branislav Lasica i Miroslav Miloviću optuženi su da su, kao komandanti jedinica Vojske Republike Srpske, na tom području komandovali i učestvovali u napadu na Lozje, prilikom kojeg je ubijeno oko 30 osoba. Navedeno je da su među žrtvama bili uglavnom civili – uključujući žene, djecu i starije – a da je više desetina ljudi odvedeno i zatočeno, te je izvršeno uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama.

Kako stoji u optužnici, oni su planirali, dogovarali, pripremali, naredili, podstrekavali te pomagali u planiranju, pripremi i učinjenju oružanog pješadijskog napada.

Emina Šahman je posvjedočila da je početkom 1992. živjela u porodičnoj kući s mužem i kćerkom u Kokinom Selu. U Goraždu se, prema njenim riječima, 4. maja već pucalo, dok je u njenom naselju zapucalo u ranim jutarnjim satima, kada je s ostalim Bošnjacima iz naselja sišla u podrum kuće Ibrahima Bogdanića.

Navela je da su Srbi bili odvojeni od Bošnjaka oko svojih kuća, a upitana o optuženom Lasici, Šahman je izjavila da se i on nalazio u naselju. Tog jutra je došao njen djever Haso i rekao da moraju bježati jer su opkoljeni. Ona je pojasnila da se moglo jedino bježati preko ceste do Drine, kada je ona sa kćerkom prešla cestu i vidjela da su mnogi ljudi poginuli, od kojih i mnogi članovi njene porodice.

Na pitanje tužioca Vladimira Simovića ko je izvršio napad, svjedokinja je izjavila da su to bile njene komšije jer su vidjeli kada su se grupisali.

U unakrsnom ispitivanju, Šahman je potvrdila da je djever Haso imao oružje čuvao ih je, ali nije prešao cestu.

Nastavak suđenja je 11. oktobra.