Prva ispitivanja zatvorenika su “završavala miroljubivo”. Ali to se s vremenom promijenilo i ispitivanja su prerasla u zlostavljanja.

Šefaik je tri puta odvođen na razgovore. Posljednji je bio najgori.

“Tu je bilo prvo moje fizičko maltretiranje i zlostavljanje – udarci, padanje sa stolica, udaranje nogama, rukama, i ponovo vraćanje u samicu”, prisjeća se on.

Danas mu je teško sjećati se događaja iz proljeća i ljeta 1992. godine, ali smatra da mu je dužnost govoriti o onome što je vidio u zatvoru. Slike zatvorenika nakon ispitivanja nikada ne može zaboraviti.

“Izgledali su užasno. Ti ljudi su bili, po leđima i licu… da ih ne možete prepoznati. Nisu mogli ustajati po dva-tri dana iz kreveta”, govori on.

Ispitivanja su se dešavala pretežno u noćnim satima, i za odlazak i povratak je, kaže Šefaik, trebala hrabrost.

Nju su logoraši morali pronalaziti u sebi. Šefaik je svjedočio slučajevima da logoraši padnu nakon što čuju da stražari prozivaju njihovo ime i prezime jer su znali šta ih čeka. Osim hrabrosti, na sebe su oblačili više slojeva odjeće kako bi umanjili bol od udaraca.

“Poslije ispitivanja neke ljude su vraćali nazad, većinu ljudi nisu vraćali. Nismo znali gdje su֨”, kaže on za novu epizodu magazina TV Justice o zločinima u Foči počinjenim 1992. godine.

U fočanskom zatvoru služila su se tri obroka, ali Šefaik kaže da su to bili očajni obroci od kojih se niko nije mogao najesti. Kada je izašao iz logora, imao je svega 49 kilograma.

U međuvremenu je u Foči završeno političko i vojno preuzimanje općine koje je počelo u aprilu 1992. godine. Ranjen je veliki broj civila, a mnogi od njih su morali pobjeći. Muškarci i žene razdvajani su i prebacivani na razna mjesta zatočenja, poput škola i fočanskog zatvora, gdje su bili izloženi silovanju i drugim ponižavajućim vrstama torture.

Najmlađa žrtva silovanja u Foči imala 11, a najstarija 70 godina

Dok su muškarci bili zatvoreni i u magacinima Teritorijalne odbrane u naselju Livade, u objektima na Buk Bijeloj i Srednjoškolskom centru, žene su bile zatvarane u sportskoj dvorani “Partizan”, zloglasnoj “Karamanovoj kući”, zgradi “Lepa Brena”, te odvođene u brojne privatne kuće i stanove, gdje su bile izložene silovanjima i seksualnim zlostavljanjima.

Zehra Murguz imala je 27 godina kada je počeo rat i živjela je u naselju Krivaja iznad Čohodar mahale u Foči.

U njeno sjećanje zauvijek je ostao urezan 15. august 1992. godine, kada je na vrata porodične kuće pokucao njihov prvi komšija.

“Pošto moja svekrva nije htjela da otvori, on je nasilno odvalio vrata, ušao naoružan od glave do pete, i sviju nas je skupio u dnevni boravak. Tada počinje agonija. Prvo nada mnom, a kasnije na moje oči ubija svekra, svekrvu i zaovu”, prisjeća se ona.

Zehra je uspjela pobjeći i sakriti se u blizini, odakle je vidjela kada je komšija zapalio kuću, u kojoj su izgorjela tijela njenog svekra, svekrve i zaove. Njen muž je ranije te godine odveden u zatvor. Za njegovim posmrtnim ostacima Zehra još uvijek traga.

Čini se da jednako bolno doživljava i traganje za djevojčicom od 12 godina. Zehra nije bila zatvorena u sportskoj dvorani “Partizan”, ali je čula svjedočenja drugih žena koje su tamo odvođene.

“Djevojčica od 12 godina je dovedena u sportsku salu ‘Partizan’ s majkom, s lutkicom u ruci, gdje je silovana više puta, čak i na oči svoje majke, gdje je molila majku da joj pomogne, ali, nažalost, majka nije bila u prilici da joj pomogne. Ta djevojčica je prodavana. I danas joj se gubi svaki trag”, kaže ona.

Iz Udruženja žrtava rata “Foča 92-95” navode da ne postoji zvaničan broj silovanih žena na području Foče, ali da njihovi podaci pokazuju kako je najmlađa žrtva silovanja imala 11, a najstarija 70 godina.

Na obnovljenoj zgradi sale “Partizan” danas nema nijednog obilježja o onome što su na tom mjestu proživjele brojne žene 1992. godine. Obilježja nema niti na zgradi Kazneno-popravnog zavoda Foča, u kojem je Šefaik svjedočio događajima koji mu i danas izazivaju fizičku reakciju.

Muk odraslih muškaraca

Topao je ljetni dan dok u sarajevskom parku Šefaik govori ispred kamere Detektora, ali on počinje blago da drhti dok priča o sudbini Mustafe Kuloglije. Kaže da je, svega sat prije nego će biti prozvan, naslutio da će on te noći biti izveden.

“Dobro se sjećam da je bilo blizu 12 sati naveče, škripa vrata se čula, nije bilo struje, ušla su tri čuvara, upalili su baterije i rekli su samo: ‘Kuloglija Mustafa.’ On je rekao: ‘Ja sam.’ Imao je naočare, imao je sat, imao je jedan ekser, uvijek je to kačio [stvari] kada ide da spava, iznad glave. Sve je to stavio gore, sišao, počeo se oblačiti i oni su mu rekli: ‘Neće ti to trebati’”, govori Zuko i pravi kratku pauzu.

Prisjeća se da je, u prostoriji u kojoj je bilo skoro 70 zatvorenika, vladala potpuna tišina kada je Kuloglija upitao da li će mu halaliti. Šefaik danas vjeruje kako je svaki zatvorenik to uradio u sebi, ali kaže da to niko nije rekao naglas.

“Fehim, čuveni moler iz Foče, silazi s kreveta i u onoj tišini izgovara, ječi soba: ‘Halalosum, Mustafa Kuloglija.’ Njega vode, zatvaraju vrata, pet minuta čujemo jauke, udaranja, vrisku, i Mustafa se nije vratio. Samo je neko progovorio u sobi: ‘Ode naš Kula.’ Niko više nije nastavio spavati, svi smo sjedili na krevetu, očekivali ko je sljedeći”, kaže on.

Do jutra niko od zatvorenika iz ove sobe više nije bio prozvan.

Zatvorenici koji su bili na višim spratovima fočanskog zatvora pričali su, kako kaže, da su tokom noći čuli bacanje ljudi u Drinu, odnosno pljuskove vode. I danas se smatra da ova rijeka krije tijela mnogih nestalih Fočaka, kojih je, prema Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, skoro 500, dok podaci udruženja žrtava govore o više od 600 nestalih.

Mjesta stradanja bez spomen-obilježja

Preživjeli i njihove porodice već tri desetljeća pokušavaju obilježiti mjesta na kojima su se strašni zločini desili njima, njihovim najmilijim i drugim sugrađanima. Kako kažu, još uvijek bezuspješno jer lokalne vlasti nemaju razumijevanja za njihove molbe.

U isto vrijeme, u gradu su iscrtani murali u čast četničkim vođama iz Drugog svjetskog rata. Crteži osuđenih vojnih vođa Vojske Republike Srpske prefarbani su nakon incidenta prije dvije godine, ali žrtve i dalje ne vide istinske napore lokalnih vlasti u suočavanju s prošlošću i na ispunjenju obaveza koje su preuzeli na putu prema Evropskoj uniji, poput one da će poduzeti korake na promicanju okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevladalo naslijeđe rata.

Danas Šefaik i Zehra posjećuju Foču svake godine, ali više tamo ne žive.

Loše uspomene na dane u zatvoru su ostavile posljedice, zbog čega je Šefaik morao tražiti i profesionalnu pomoć. Jedno vrijeme nije htio ni da ode u Foču, ali je u konačnici smogao snage.

Nakon toga sebi je dao zadatak da mora otići na obilježavanje na Karlov most u Foči.

“Dvije godine sam se ja spremao za to. Bio sam jedan od govornika na Karlovom mostu. Kada je došao red na mene da govorim, počeo sam plakati. Organizatori su vidjeli i molili me da me stave na kraj. Rekao sam: ‘Ne. Moje suze i ovo što ću govoriti bit će dovoljan znak kako se osjećam, šta smo mi preživjeli ovdje i šta treba da ostavimo našoj djeci da znaju’”, govori on.

Povratnici, ali i žrtve zločina koje se nikada nisu vratile u Foču svakog augusta obilježavaju dan sjećanja na ubijene i nestale na Karlovom mostu. Ove godine obilježavanje je planirano za 13. august.

Kada ode u Foču, Zehra tamo, kako kaže, više ne osjeti duh života kakav pamti, niti joj grad miriše kao nekada. Još uvijek osjeti tišinu i bol. Ona smatra da se proces pomirenja može desiti kada ljudi i vlasti promijene svijest i djeca u školama počnu učiti o onome što se desilo.

“Kada se dozvoli da se obilježe mjesta stradanja i zlostavljanja i kada se prizna da je zločin bio, može se pričati o pomirenju”, kaže ona.