Reportaža

Sjećanja na prošli život privlače povratnike i mještane u Cersku

Lutvo Ahmetović. Foto: BIRN BiH

Sjećanja na prošli život privlače povratnike i mještane u Cersku

26. Jula 2023.09:58
26. Jula 2023.09:58
Rijetki povratnici u Cersku, udaljenu oko 50 kilometara od Srebrenice, na 30. godišnjicu napada na ovo mjesto tokom kojeg su ubijeni mnogi mještani, a veliki dio preživjelih nije se spasio kasnijeg genocida, s nostalgijom govore o boljim vremenima i potrebi da starost dočekaju u rodnom, danas za njih neprepoznatljivom kraju.

“Ja sam lično brojao prošle godine ovdje od škole, jer su nas podijelili – pola opština Vlasenica, pola Milići – izbrojao sam 250 osoba samo”, kaže Ahmetović za Detektor, objašnjavajući da je to pustoš u poređenju s mjestom prije rata koje je brojalo preko 3.000 stanovnika.

Hamdija Hodžić je prije rata vikendom dolazio porodici u Cersku. Sjeća se da su svi tada bili zaposleni i obrađivali zemljište.

“Bio je to dobar život. Sad ne mogu nigdje vidjeti da neko tako lijepo živi”, opisuje.

On se odlučio vratiti u Cersku nakon rata, među prvim povratnicima.

“Ovdje rođen, ovdje mladost ostavio i ovdje se, naravno, vratio da živim”, kaže i objašnjava da danas obrađuje zemljište i radi na poljima s mašinama, dok je ranije imao prilike i sezonski raditi u inostranstvu, čime je sebi obezbijedio stabilna primanja u starijoj životnoj dobi.

Nešto neobjašnjivo vuče one koji su rođeni u Cerskoj da joj se vrate ili je posjećuju svake godine. Iako je doživio gubitak djeteta od granate, Redžo Hurić ne propušta da posjeti rodni kraj.

“Imao je samo šest godina. Svaki dan su bombardovali, kasetne bombe prospu i odu. On bio s majkom tu vani, ono bacilo, dijete na mjestu mrtvo. Maksum”, prisjeća se stradanja sina 1992. godine.

Hurić je ranjen na području Cerske 1993., te je izmješten na liječenje u Njemačku, gdje danas živi, a njegova porodica otišla je u Srebrenicu.

“Nigdje mi nije kao ovdje, nigdje me ne vuče da dođem, ne kaže se džaba ‘vuku korijeni’, kao da me neko iščupao i presadio negdje drugo, a moj korijen hoće ovamo”, govori.

Trideset godina od pada Cerske budi sjećanje na granatiranu kolonu civila

Cerska. Foto: BIRN BiH

Ahmetović, koji danas živi sam u Cerskoj, napustio je selo 1993., kada ga zauzimaju srpske snage. On se prisjeća da je padu prethodila velika glad.

“Nije bilo hrane, bilo je puno ranjenika, nemaš ni oružja i municije da se braniš, a tri korpusa udarila. Sreća je bila što nisu žensku čeljad uhvatili i mučili. To smo spasili, i ranjenike, pa smo ih za Srebrenicu uputili. Koji su bili sposobni, krenuli su preko šuma, ali su mnogi nastradali”, priča.

“A ja sam imao obavezu – od rahmetli brata mi ostale četiri curice male, majka stara, morao sam s njima za Srebrenicu. Znam da idem vuku u usta, idem Drini, ali ne mogu ih ostaviti same”, prisjeća se.

Spuštajući se prema Konjević-Polju, kolone žena, djece i starijih ljudi bile su kao na dlanu vidljive s okolnih brda, kaže Ahmetović, objašnjavajući da nisu vjerovali da će neko kolonu civila napasti.

“Oni odozgo baciše granate. Mnogo djece izginulo, i žena. Bacaju, udaraju u živo meso, onako. Onda smo krenuli odatle 13. ili 14. marta prema Srebrenici, kako ko, svoj sa svojim, žene nose djecu, malo hrane ponijeli…”, prisjeća se.

U toj koloni bila je porodica Hamdije Hodžića, koji se uputio preko šume s drugim muškarcima, ali su upali u zasjedu i veliki broj osoba je poginuo ili je ranjen. Članove njegove porodice zatekao je genocid u Srebrenici.

“Žena, dvoje djece, otac, brat i porodica su bili u Srebrenici. Prilikom pada u julu 1995. godine, moja porodica, i od brata koji su krenuli, došla je konvojima. A jedan bratić, brat, otac, nisu došli iz Srebrenice. Bratić je imao 16 godina”, prisjeća se Hamdija.

Poslije Cerske, Srebrenica

Srebrenica 1993. godine. Foto: Arhiv

S dolaskom ljeta 1995. godine, Lutvu je najviše brinula misao kako da zaštiti sinove blizance, koji su tada već imali 16 godina. Pokušavajući prepričati posljednji susret sa sinovima, kaže da su djecu tog uzrasta izdvajali i ubijali.

“Zadnji put kad smo krenuli iz Srebrenice, poselamio sam se s Mujom, i nisam ga više vidio. Mislio sam da neće njih dirati, govorio sam im da ostaju s majkom, ja sam morao ići na sastanak da dogovorimo kako da se spasimo. Ali kako je počelo pucati, oni su krenuli”, kaže.

Lutvine majka i supruga, s najmlađim sinom od sedam godina, krenule su prema Potočarima, gdje im je obećana zaštita.

“Onda su dolje vidjeli plač, ubistva, vješanje, strašne stvari. Stvari koje žena do smrti nije zaboravila”, kaže on, dodajući da je suprugu izgubio prije dvije godine.

Pokušavajući preći dio šume pored Bukve, koja će pasti ubrzo, Lutvo je čuo da mu sina Muju nose ranjenog i vratio se s vrha kolone nazad, ne bi li ga našao i pomogao mu da pređe na sigurno. Ali bilo je uzalud, Muju nije našao, a u tom trenutku je Bukva pala i na stotine osoba poginulo oko njega.

“To je kao u loncu bilo, sijeva i puca sa svih strana, ja se bacio u neku paprat, ljudi preko mene samo padaju”, opisuje taj trenutak.

Za sina Muju je poslije saznao da je ubijen zajedno s još 30-ak mladića i da su ih bacili u Jasikovac, odakle je i ekshumiran.

“Našao sam mu nešto malo posmrtnih ostataka i ukopali smo ga, ali bar znam gdje mu je mezar”, kaže Lutvo, kao i da je osim sina, koji je ukopan u Potočarima, prije i tokom genocida izgubio i brata, te amidžiće, tečiće, daidžiće, preko 30 članova porodice.

Azra Husarić Omerović