Godinama su je proganjale misli o njenim prijateljima Matanu i Mersadu, koji su kasnije ukopani u Potočarima. Nadala se da će ih jednog dana opet sresti. Zbog njihovog iskrenog prijateljstva te drugih stradalih Srebreničana, konačno je svoju priču odlučila podijeliti pred kamerama. 

“Smatram da sam dužna da svojoj djeci prenesem istinu. Ukoliko mi ne budemo govorili dovoljno jasno, dovoljno glasno, ukoliko se to ne bude adekvatno dokumentovalo, spašavalo, dovoljan je samo određeni vremenski period da prođe i to će sve pasti u zaborav”, kaže Nisveta za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Ona je jedna od 200 osoba koje su govorile za “Živote iza polja smrti”, zajednički napor Memorijalnog centra Srebrenica i BIRN-a BiH da se sačuvaju svjedočenja preživjelih. Memorijalni centar je kroz svoj projekat usmene historije do sada snimio 500 svjedočenja.

Prije tri godine Centar je počeo bilježiti sjećanja preživjelih i članova porodica žrtava genocida o njihovom životu, ratu u Srebrenici i iskustvima prije, tokom i nakon jula 1995. godine. 

Prema riječima Hasana Hasanovića, šefa tima za usmenu historiju Memorijalnog centra Srebrenica, ovaj zadatak nije bio lagan, jer svjedoci umiru, mnogi ne žive na prostoru BiH i teško ih je pronaći, a neki se i teško odluče govoriti zbog traume koju su doživjeli. 

“Neki su zapostavljeni od društva, neki smatraju da nema smisla zato što svijetu nije stalo… Mnogi se boje kamere, intervjua. Nasuprot tome imaju ljudi koji govore: ‘Da, hoćemo, zato što treba, zato što smo preživjeli, i dužni smo da govorimo. Ja govorim zbog svog oca koji je ubijen, zbog svog brata’”, pojašnjava Hasanović. 

Svoja lična i iskustva rada u Memorijalnom centru Hasanović i ekipa istraživača, od kojih su mnogi i sami preživjeli genocid ili izgubili nekoga 1995. godine, nadogradili su u saradnji s drugim organizacijama, uz pomoć kojih su razvili posebnu metodologiju za bilježenje, dokumentovanje i arhiviranje sjećanja kako bi širili istinu i borili se protiv negiranja genocida i revizionizma, ali i doprinijeli pomirenju. 

Posebnom metodologijom sačuvana sjećanja za buduće generacije

Nisveta Hatunić – Džunuzović. Foto: BIRN BiH

Tokom prvog projekta Memorijalni centar je u saradnji s Muzejom ratnog djetinjstva snimio 100 priča sa osobama koje su tokom rata i genocida bile djeca i maloljetnici. To je bila jedna od prvih inicijativa koje se bave pitanjem genocida iz dječije perspektive.

Izvršna direktorica Muzeja Amina Krvavac smatra da je za razvijanje kulture sjećanja nužno raditi na dokumentovanju izuzetno traumatičnih iskustava, kao i onih koja su manje traumatična. Ovaj projekat i općenito metodologija Muzeja ratnog djetinjstva u fokus stavlja čovjeka, dodaje ona.

“Mi se bavimo ovim dijelom lične ljudske perspektive. Smatram da je to snaga ovog projekta”, kaže Krvavac.

Memorijalni centar Srebrenica je u saradnji s BIRN-om BiH snimio 200 svjedočanstava, od kojih je 20 intervjua usmene historije poklonjeno Shoah fondaciji, vodećoj organizaciji za očuvanje usmene historije i jednoj od ključnih institucija sjećanja na holokaust. Intervjui preživjelih žrtava genocida postali su dio Arhiva vizuelne historije sa sjedištem u američkoj državi Kaliforniji.

Badema Pitić, vršiteljica dužnosti šefa Istraživačkog servisa Shoah fondacije, kaže da dodavanje svjedočenja preživjelih žrtava iz Srebrenice u Arhiv vizuelne historije znači upotpunjavanje kolekcije svjedočenja o činovima genocida koji su označili cjelokupno 20. stoljeće. 

Ona pojašnjava da je Arhiv vizuelne historije Shoah fondacije lako pretraživ zahvaljujući sistemu indeksiranja materijala koji su razvili, te će i oni koji budu željeli doći do podataka o Srebrenici to moći jednostavno učiniti.

“Svako od svjedočanstava koje se čuva u ovom arhivu podijeljeno je u jednominutne vremenske jedinice ili segmente. Zahvaljujući postojećim ključnim riječima, korisnici mogu pretražiti arhiv i dobiti vrlo precizne rezultate u kojima je takav sadržaj prisutan”, kaže Pitić.

Njen je tim obučio grupu indeksera iz Memorijalnog centra u Srebrenici da na taj način indeksiraju svojih 20 svjedočanstava. 

Sada će videe koji su zabilježeni u “Životima iza polja smrti” pogledati i mnogi van granica BiH, a ovakva usmena historija, prema riječima profesorice Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Sarine Bakić, može imati veliki uticaj na društvo. Ona smatra da usmena historija treba biti korištena i u obrazovanju, te da je one koji rade s djecom i mladima potrebno ohrabriti u tome. 

“Obrazovni sistem u BiH itekako ima prostora za prepravke, za nadopune”, kaže Bakić.

Ali one trebaju biti suštinske.

“Oralnom historijom [treba] graditi adekvatno polje, fundament za budućnost bez nasilja, za društva tolerancije”, govori Bakić.

Pitić smatra da usmena historija može pridonijeti pomirenju kao jednom od osnovnih elemenata tranzicijske pravde.

Usmena historija, smatra Pitić, može pomoći osobama koje su preživjele da dijeljenjem traumatične prošlosti procesuiraju preživljeno na ličnom nivou, dok Krvavac navodi da je dokumentovanje historije put izgradnje zdravih temelja društva. 

Nisveta Hatunić-Džunuzović nije dočekala povratak prijatelja Mersada i Matana, ali smatra da se istina mora prenositi dalje, radi borbe protiv negiranja i kako bi se buduće generacije upoznale s onim što je njena doživjela. 

“Ovi bijeli nišani su svjedoci razmjere zločina koji je napravljen. Oni koji su napravili taj zločin, koji su ga isplanirali, koji su ga izvršili, pokušali zataškati, prikriti, koji neće da ga priznaju, oni pokušavaju to i dan-danas negirati”, kaže Nisveta u Potočarima, gdje su vječni smiraj među 6.721 do sada ukopanom osobom pronašli njeni prijatelji.