„Onda su to zločinci kupili, bacali u Drinu i razvozili u razne masovne grobnice oko Višegrada. Njene kosti su pronađene. Jedan dio je pronađen u jednoj masovnoj grobnici, u tom groblju gdje će biti ukopana, a drugi dio je nađen u Đurevića polju, to je dolje niz Drinu 30-ak kilometara od Višegrada i to je sve identifikovano, prikupljeno je sve, neki njeni predmeti su pronađeni uz nju“, ispričao je Šabanija.

Prema njegovim riječima, posmrtni ostaci njene majke i brata još uvijek nisu pronađeni, a uprkos raznim pokušajima, nije uspio saznati ko su direktni počinioci. Naveo je da su osobe uz pomoć kojih je uspio doći do nekih informacija, preminule.

„Preživio sam sve i svašta. Teško je o tome pričati, teško se prisjećati momenata kad su bacali u Drinu, kad sam gledao kako Drina nosi, kad sam gledao kako se ubija, strijelja“, rekao je Šabanija.

Ruže koje su bacane sa mosta Mehmed-paše Sokolovića. Foto: BIRN BiH

Ove godine su osim Munevere Šabanije, ukopana i braća Hajdar i Senad Jašarević, Asima Tvrtković, Hana Mujezinović, Hasib Nuhanović, Osman Ribac te najstarija žrtva Amir Omerović, koji je u momentu smrti imao 62 godine. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su na području Višegrada, Srebrenice i Žepe.

Ukop žrtava praćen je velikom količinom kiše u Višegradu, gdje se voda izlila na cestama, zbog čega je i prilaz stratištima bio otežan.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena – žrtva rata“ je u svom obraćanju medijima kazala da su na mostu Mehmed-paše Sokolovića počinjeni svirepi zločini i ubijani civili od kojih su neki bačeni u rijeku Drinu.

„Nadam se da ćemo izvršiti pritisak na Institut za nestale osobe i ICMP da napokon završe Istočnu Bosnu, posebno krvari Višegrad gdje posmrtni ostaci stoje godinama dok čekamo milost i nemilost Okružnog tužilaštva Istočnog Sarajeva, da nam tužilac izda naredbu o identifikaciji“, navela je ona.

Višegrađanin Esad Tufekčić, koji je izgubio cijelu porodicu navodi da za njihovim posmrtnim ostacima još uvijek traga.

„Imamo slučaj živih lomača, Pionirska i na Bikavcu, i evo baš na Bikavcu, na ovom prostoru ovdje je spaljeno preko 70 osoba, pretežno majke sa djecom, među kojima cijela moja porodica – supruga, kćerka od pet godina i sin od nepune dvije godine“, kazao je on.

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine na području Višegrada se 920 osoba vodilo kao nestale, dok su identifikovane 453.

Traga se za još 467 osoba, rekla je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta, navodeći da je najmlađa žrtva bila beba on nekoliko dana, Seada Kurspahić, ubijena u Pionirskoj ulici.

O obimu i intenzitetu zločina počinjenih u Višegradu govore činjenice da su izrečene doživotne presude, kao i broj ubijenih i zlostavljanih u toku rata, smatra Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša u BiH.

„Način ubijanja ovdje bio je specifičan, u živim lomačama na Bikavcu i u Pionirskoj, ljudi su živi spaljivani. Treba iz tih činjenica izvući pouku. Ne možemo da se ne sjetimo da su se iste stvari događale i tokom Drugog svjetskog rata“, poručio je Omerović.

Kuća Mehe Aljića na Bikavcu u kojoj je zapaljeno najmanje 60 civila. Foto: BIRN BiH

Ermin Kuka, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je tokom obraćanja prisutnim kazao da je prošla 31 godina od stravičnih i ljudskom umu neshvatljivih zločina počinjenih 1992. godine.

„Recentna praksa Tribunala i Suda u BiH ukazala je da su zločini spaljivanja živih bošnjačkih civila pomno planirani i pripremani do u detalje. I dok je cijeli svijet osudio, u samom gradu se permanentno negiraju, falsificiraju i zatiru tragovi zločina“, kazao je on te dodao da se zločinci hvale kao heroji, da im se dižu biste i crtaju murali.

Kuće na Bikavcu i u bivšoj Pionirskoj ulici su u junu 1992. postale žive lomače u kojima je zapaljeno preko 140 civila.

Za zločine počinjene u Višegradu Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je osudio Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Miću Stanišića, Milana i Sredoja Lukića te Mitra Vasiljevića. Sud Bosne i Hercegovine je pravosnažno osudio 15 osoba na ukupno 196 godina zatvora.

Haški tribunal je 2012. godine Milana Lukića osudio na doživotnu kaznu zatvora nakon što je, kao komandant paravojne jedinice “Beli orlovi”, proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene u Višegradu, koji su uključivali masakre na Bikavcu i u Pionirskoj ulici.

Njegov rođak Sredoje Lukić je osuđen na 27 godina zatvora zbog zločina u Višegradu, a Apelaciono vijeće Haškog tribunala je 2012. potvrdilo njegovu krivicu za učešće u paljenju kuće u Pionirskoj ulici, dok je Apelaciono vijeće Suda BiH 2020. potvrdilo dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu Radomiru Šušnjaru za zločine Pionirskoj ulici.