Sudnica Suda BiH. Foto: BIRN BiH
Srećko Vukičević živio je u selu Kute na području opštine Visoko i kako je rekao, selo Lješevo je vidio “kao na dlanu“.
On je ispričao da je početkom juna 1992. godine krenuo po ženu i djecu, koji su bili kod njegove tetke u Ilijašu, te da je ispred hotela vidio optuženog Savu Manojlovića koji mu je mahao, te ga pitao: “Šta se dešava, što se puca u Lješevu?“
Svjedok je naveo da je čuo pucnjavu i detonacije, te da je sa Savom krenuo do tetkine kuće, uzeo porodicu i autom ih odvezao u Semizovac, odakle su autobusom otišli za Srbiju.
Vukičević je naveo da je optuženog Manojlovića poznavao od prije rata jer je radio kao konobar u kafiću “Dijana“ u Ilijašu.
Na pitanje Petka Budiše, branioca optuženog Manojlovića, svjedok je rekao kako je čuo da su u Lješevu poginuli i Srbi i Bošnjaci, te da su to uradili ljudi iz Zenice i Kaknja.
“Ti ljudi su protjerani i došli su kod nas, oni su bili izrevoltirani i čuo sam da su ih oni pobili“, rekao je svjedok.
Svjedok je još kazao da su u Ilijašu živjela još dva čovjeka sa istim imenom i prezimenom kao Manojlović – jedan je bio stariji, a drugi je tada mogao imati oko 45 godina.
Tužioca Adisa Nuspahića zanimalo je da li se pucnjava u Lješevu čula i nakon tog dana kad je odvezao porodicu, na šta je svjedok rekao da jeste.
Manojlović je optužen sa Rankom Draškićem da su – u svojstvu pripadnika Interventnog voda Teritorijalne odbrane Srpske opštine Ilijaš, kasnije Ilijaške brigade Vojske Srpske Republike – 5. juna 1992. učestvovali u napadu na Lješevo i ubistvima 20 civila, te odvođenju oko 100 muškaraca, žena i djece u Podlugove.
Nastavak suđenja je 12. aprila.
