Smješteno u ulici Liska, okrenuto prema mostarskoj psihijatrijskoj bolnici, ovo mjesto ima više naziva: Liska harem, Liska park, Liska groblje. Prije rata, tu se nalazio park, ali je 1992. godine, kada su Jugoslovenska narodna armija (JNA) i ekstremističke srpske jedinice opkolile i bombardovale Mostar, pretvoreno u groblje. Tu su zajedno sahranjene žrtve svih nacionalnosti.

Nakon Vašingtonskog sporazuma, potpisanog 1994. godine, kojim je okončan sukob na ovom području između oružanih snaga bosanskih Hrvata i Armije BiH, Mostar je postao podijeljen grad sa dvije općine i centralnom zonom. Rasprava o tome ko treba da ima kontrolu nad grobljem Liska bila je izuzetno napeta, jer se ono nalazi nedaleko od Bulevara revolucije, nekadašnje linije fronta.

Uprkos zahtjevima da groblje bude dio centralne zone kojom zajednički upravljaju Stranka demokratske akcije (SDA) i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), odlučeno je da ono pripadne zapadnom dijelu grada, u kojem dominiraju Hrvati. Zbog toga se mislilo da će groblje odmah postati nedostupno Bošnjacima.

Porodice Bošnjaka sahranjenih na groblju Liska su 10. februara 1997. godine, na dan Bajrama, došle na ovo mjesto da posjete grobove svojih najmilijih. Međutim, napali su ih pripadnici specijalne policije bosanskih Hrvata, koji su upotrijebili palice, da bi zatim, dok su se porodice povlačile prema Bulevaru revolucije, policija na njih otvorila vatru i ubila Refika Suljemanovića i ranila još nekoliko ljudi.

Liska, dugo poznata kao “zajedničko groblje”, sporan je prostor u gradu. Vodile su se razne kampanje za ekshumaciju posmrtnih ostataka pokopanih žrtava rata i njihovo ponovno sahranjivanje na drugim grobljima. Ove kampanje su uvijek pokretali političari, ne porodice poginulih.

Groblje je sada zapušteno. Nema ograde ni ikakvog znaka. Pored grobova se nalaze kontejneri za smeće. Kroz groblje prolazi mala staza kojom ljudi hodaju, automobili se parkiraju pored grobova, a samo mjesto je generalno prljavo. Groblje se ne održava jer su tu “zajedno sahranjeni ljudi (različitih nacionalnosti), to je problem njima, političarima”, kaže Željka (ovo nije njeno pravo ime), čiji je brat sahranjen na Lisci.

Liska je ostala u lošem stanju i nakon poslijeratnog ponovnog ujedinjenja grada, koje je u martu 2004. nametnuo tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown, i redovno je na meti etnonacionalističkih političara.

Plakat povodom 30. godišnjice masakra u Uborku i Sutini. Foto: Aline Cateux.

“Ideja u vezi s Liskom” gradonačelnika Kordića, najavljena u avgustu, jeste da se svi posmrtni ostaci ekshumiraju i izgradi spomenik svim civilnim žrtvama Mostara. Gradonačelnik je znao da će takav stav isprovocirati reakcije, pogotovo što porodice sahranjenih prethodno nisu konsultovane niti upozorene. Njegova najava, uoči izborne kampanje, izazvala je široke reakcije javnosti u gradu.

S druge strane, pozdravljen je dogovor između općinskih vlasti i udruženja žrtava da 13. juni bude proglašen Danom civilnih žrtava rata u Mostaru, kao i planovi za izgradnju spomenika civilnim žrtvama. “Mislimo da je to veoma važno za porodice, za grad”, kaže Adnin Hasić iz Udruženja porodica stradalih u Uborku i Sutini.

Udruženje predstavlja porodice 114 civila ubijenih 13. juna 1992. godine na deponiji u Uborku i u blizini groblja u Sutini; žrtve ubistava, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, nakon ubistava su zajedno pokopane u masovne grobnice. Niko još nije osuđen za ove masakre.

“Mislim da zato što je u masovnim grobnicama bilo žrtava hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, Uborak i Sutina mogu biti spona između svih u gradu”, naglašava Hasić.

Ali spomen-obilježja u Mostaru su, još od 1992. godine, predmet žestokih debata i meta vandalizma. Najpoznatije takvo spomen-obilježje je vjerovatno Partizansko groblje, antifašistički memorijalni kompleks, remek-djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića. Redovno je vandalizirano, ispisivano grafitima, a nedavno je i djelimično srušeno kada je 700 nadgrobnih spomenika sistematski razbijeno u komade.

Svako antifašističko spomen-obilježje koje se nalazi u zapadnom dijelu grada ili je potpuno uništeno tokom rata 1992.–1995. ili djelimično oštećeno, a u nekim slučajevima renovirano pa potom ponovo oskrnavljeno.

Na meti su takođe bili i spomenici u vezi s ratom 1990-ih. Spomen-obilježje pored zgrade Općine Mostar, podignuto u znak sjećanja na poginule borce Armije BiH koji su branili grad, srušeno je samo nekoliko sati nakon postavljanja. Nikada nije obnovljeno, već leži u komadima uz nekadašnji Bulevar revolucije, koji se danas zove Bulevar hrvatskih branitelja.

Memorijalizacija u Mostaru, kao i u drugim dijelovima BiH, složeno je pitanje. Ono je dodatno iskomplikovano podjelom grada i radikalnom etnonacionalnom politikom sjećanja, što predstavlja ogromnu prepreku uspostavljanju bilo kakvog zajedničkog vokabulara o sukobu.

Grafit u Mostaru. Foto: BIRN.

Kao i u pravnim slučajevima, preživjeli i porodice žrtava djelovali su kao predvodnici borbe za obilježavanje zločina. Međutim, više su nailazili na ravnodušnost nego na protivljenje. Istina je da Uborak i Sutina nisu bili dio prioriteta nijedne etnonacionalističke sile u gradu, jer nijedna od njih nije mogla pravilno prisvojiti masakre za vlastitu političku ili izbornu upotrebu. Multietnički karakter žrtava masakra nije se uklapao ni u jedan od etnonacionalističkih narativa rata u Mostaru, pa ih bivše zaraćene strane nisu mogle iskoristiti kao dio svog prisvajanja ratne memorijalizacije.

Sukob u Mostaru 1992. godine takođe nije bio prioritet istraživača, koji su se fokusirali na drugi sukob u gradu, 1993. godine, kada su snage bosanskih Hrvata srušile simbol grada – Stari most. “Nekako se to (smatra) normalnim”, kaže Branka, 60-godišnja Mostarka čiji su brat i rođak poginuli braneći grad tokom opsade 1992. godine. “Bilo je više žrtava 1993. godine, i logora, svi ti užasi i most, naravno. A niko nije zainteresovan za 1992. zbog onoga što se tada desilo srpskim civilima u Hercegovini, ali i u gradu”, dodaje ona, misleći na razne logore u kojima su bili zatočeni srpski civili i pogubljenja u mostarskom zatvoru.

“Neki ljudi ne žele da se iko sjeća zločina koje su počinili, a drugi ne žele da se iko sjeća da su govorili da su branili grad kada su ga preuzimali”, zaključuje Branka.

U junu 1992. godine, kada su se JNA i Vojska Republike Srpske (VRS) povukle iz Mostara, kontrolu nad gradom su preuzeli Hrvatske obrambene snage (HOS) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Njihov prvi čin odmazde bilo je uništenje Svete Trojice, srpske pravoslavne crkve, jednog od najvažnijih simbola grada. Ovaj čin razaranja dogodio se istovremeno sa otkrivanjem masovne grobnice u Sutini. U međuvremenu, srpski civili su napuštali Mostar u strahu od odmazde ili, u nekim slučajevima, u strahu od pravde.

Adnin Hasić ističe da je “ključno da se pamti sjećanje na sve žrtve grada”.

“Ove godine uspjeli smo obilježiti zločine počinjene u Rastanima 24. avgusta 1993. godine. To je potpuno zaboravljeno”, objašnjava Hasić. Njegov 12-godišnji rođak ubijen je u selu Rastani, zajedno sa još 23 civila i sedam nenaoružanih pripadnika Armije BiH, od strane HVO-a i njegove Kaznene bojne predvođene Mladenom Naletilićem Tutom.

U arhivi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Rastani se spominju jedino u presudi Haškog suda Naletiliću i oficiru Kaznene bojne Vinku Martinoviću, a tiče se nasilja koje se tamo dogodilo nakon avgusta 1993. godine. Masakr se ne pominje.

Hasić ističe da mu je obilježavanje sjećanja svakodnevna obaveza i da će to ostati do kraja njegovog života. Ove godine, njegova organizacija posjetila je Muzej genocida i ratnih zločina u Sarajevu: “Imamo izložene predmete o Uborku i Sutini (u sarajevskom muzeju): lisice Redžepa Karišika i ličnu kartu mog pokojnog oca.” Ove godine, po prvi put, Hasić i njegov tim odali su počast pred spomenikom hrvatskih civila ubijenih od strane Armije BiH u Grabovici 1993. godine.

Trideset godina nakon masakra u Uborku i Sutini, ljudi iz Hasićeve generacije, koji su u vrijeme rata bili djeca, preuzeli su na sebe očuvanje sjećanja na žrtve i podršku potencijalnog napretka ka pravdi i procesuiranju zločinaca odgovornih za smrt 114 civila iz Mostara, kao i za druge zločine.

“U Hercegovini, u Mostaru, ima mnogo više neprocesuiranih i potpuno zaboravljenih zločina – Vranica, Žulja, Branjević, a sigurno i zločina počinjenih nad srpskim civilima”, rekao je Hasić.

Zato je, u kontekstu u kojem nisu procesuirani svi zločini počinjeni na tom području iako su imena žrtava poznata, dogovor između udruženja žrtava i gradskih vlasti da se 13. juna održi godišnja komemoracija i da se konačno izgradi spomen-obilježje, još važniji. “Imaćemo spomenik, negdje u centru grada, sa imenima ljudi (koji su umrli). Ne može biti drugačije. Osam stotina šezdeset civila je poginulo u tako malom gradu. Njihova imena se moraju znati i staviti na spomenik”, naglašava Hasić.

Prije avgustovske najave načelnika Kordića, Hasić je kazao kako je uvjeren da će se općinska uprava adekvatno pobrinuti za ovaj proces: “Ne znamo kada, nemamo rok, ali smo na raspolaganju Općini za diskusije o spomeniku.”

Ali Kordićev plan da se ekshumiraju posmrtni ostaci ukopani na groblju Liska i da se na tom mjestu izgradi spomenik svim civilnim žrtvama – bez prethodnih konsultacija ili upozorenja porodicama žrtava – nije naišao na pozitivne reakcije.

Na sastanku koji je prethodio najavi, OSCE je ponudio da finansira obnovu groblja, njegovih ograda i spomenika. OSCE naglašava i da se, u svakom slučaju, ne trebaju davati izjave prije nego što se kontaktiraju porodice. Ali gradonačelnik Kordić je odlučio krenuti svojim putem i najava njegovog plana je ponovo zakomplikovala ovo pitanje.

“Moglo je sve biti jednostavno, bilo je nekoliko prijedloga da se na dostojanstven način rješi pitanje Liske i spomenika civilnim žrtvama, ali ne. To se moralo ispolitizirati”, rekao je Arman Zalihić, član Općinskog vijeća Mostara koji je prisustvovao sastanku Općine i OSCE-a. “To je užasno za porodice i sada će za nešto što je moglo biti riješeno za nedjelju dana, biti potrebni mjeseci da se riješi.”

Adnin Hasić i porodice žrtava masakra u Uborku i Sutini preporučili su na sastanku sa OSCE-om da se spomenik civilnim žrtvama Mostara podigne na centralnom, Španskom trgu ili pored Gradske vijećnice. Hasić za BIRN kaže da njegova organizacija ne podržava ikakvu ekshumaciju sa groblja Liska.

Nekoliko dana nakon Kordićeve izjave, na obilježavanju godišnjice masakra u Grabovici, sjeverno od Mostara, došle su delegacije Udruženja porodica stradalih u Uborku i Sutini i Udruženja civilnih žrtava Mostara, kako bi odali počast svojim sugrađanima čija ubistva nisu procesuirana.

A dok čekaju na spomen-obilježje, preživjeli i porodice žrtava nastavljaju svoj zadatak dostojanstveno.

Prvi dio trodijelnog serijala Aline Cateux o masakrima u Uborku i Sutini možete pročitati ovdje, a drugi dio ovdje.

Ovaj tekst je objavljen kao dio projekta Jačanje odgovornosti i procesa sjećanja na Balkanu, finansiranog od strane Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program).