Rad MKSJ-a pomogao je da se utvrde činjenice, hronologije i ko je odgovoran za zločine tokom rata u BiH. Svjedočenja data Tribunalu takođe su mogli utvrditi detalje o manje poznatim događajima, poput masakra u Uborku i Sutini.

Iz iskaza svjedoka VS-1067 otkriveni su potpuno zanemareni aspekti nasilja na području Hercegovine. Ispostavilo se da je VS-1067 bio vojnik JNA stacioniran u Mostaru, gdje je i rođen. Tokom svjedočenja pokazao je da dobro poznaje grad i njegovu okolinu, kao i mnoge mještane uključene u događaje i zločine o kojima je svjedočio. Naveo ih je po imenima i profesijama, ponekad čak dodajući i neku ličnu anegdotu.

Ono što se može saznati iz njegovog svjedočenja jeste da je, uprkos činjenici da je oružani sukob u BiH zvanično počeo u proljeće 1992. godine, već 1991. godina donijela dosta promjena u živote Hercegovaca dolaskom oko 30.000 rezervista JNA na području oko Mostara i korištenje njegove lokalne zračne baze u napadima JNA na Dubrovnik.

Svlačionice na fudbalskom stadionu FK Lokomotiva u Vrapčićima, gdje su 1992. godine držani zatvorenici. Foto: Aline Cateux.

U oktobru 1991. godine, JNA, na putu ka opsadi Dubrovnika, napala je i hercegovačko selo Ravno i potpuno ga uništila. Stanovnici sela, većinom hrvatske nacionalnosti, bili su ili pobijeni ili deportovani u Trebinju. Ovo je bio prvi čin rata na tlu BiH, koji ostaje uglavnom nepoznat i nikada nije opisan kao početak rata.

Uništenje sela Ravno naglašava kako se situacija u Hercegovini pogoršavala, uz  postavljanje blokada na putevima i povećanje tenzija između lokalnog hrvatskog stanovništva i hrvatskih oružanih formacija, s jedne, i JNA, koja je bila pod srpskom kontrolom, s druge strane.

Roko Markovina u svojoj knjizi „Mostar: dolazi rat“ opširno opisuje atmosferu u ovom gradu u jesen i zimu 1991. godine i višestruke susrete predstavnika svih političkih stranaka u gradu i vojnih vlasti. Praktično na svim sastancima govorilo se o tenzijama između lokalnog stanovništva i rezervista JNA, te sigurnosnim problemima koje su provocirali rezervisti, koji su sve više vršili pritisak na civile i prijetili im.

Civili su se plašili novih rezervista jer su izgledali i ponašali se kao da su van kontrole. Knjiga Markovine i svjedočenje VS-1067 opisuju ih kao prljave, sa dugim bradama, često pijane i nepristojne.

Ti rezervisti „van kontrole“ bili su pripadnici JNA koji su bili lojalni Vojislavu Šešelju. Malo-pomalo oni su nametnuli svoju vlast u Mostaru, koji je već krajem 1991. godine, prema VS-1067, bio u haotičnoj situaciji i bio je poluokupiran od strane JNA.

Do proljeća 1992. situacija se još više pogoršala. VS-1067 je rekao da su do tada snajperisti već bili u supermarketu Razvitak u blizini centralnog mostarskog trga Musala, odakle se vidi gotovo čitav grad. Svjedok je istakao kontrast između situacije unutar Mostara, gdje je vladao haos, i van njega, gdje je Perišić održavao disciplinu svojih vojnika i gdje se činilo da je situacija pod kontrolom, makar i napeta.

Sukobi između Hrvatskih obrambenih snaga, odnosno paramilitarne HOS, i JNA, bili su sve češći, dok su lokalni članovi Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića, podigli barikade na sjevernom ulazu u grad. Ispred Sjevernog logora JNA u Mostaru 3. aprila 1992. godine eksplodirao je kamion, pri čemu je pričinjena velika šteta, posebno u naselju Zalik sa druge strane puta.

Nakon izlaska iz tunela Salakovac iz Sarajeva, otvara se nepregledni pogled na dolinu Neretve, dok put vodi dalje prema Mostaru, preko Potoka, Bjelog Polja, Vrapčića, Uborka, Sutine i na kraju Zalika na samom ulazu u grad.

Fabrika pamuka Đuro Salaj nalazila se u Vrapčićima, usred poljoprivredne nizine. Značajan broj stanovnika obližnjih sela i naseljenih mjesta bio je zaposlen u fabrici, što je takođe doprinjelo izgradnji velikog broja stambenih objekata u okolini.

Fabrika je u proljeće 1992. dijelom pretvorena u zatvor. Odmah nakon 3. aprila, novi rezervisti JNA stacionirani u Mostaru počeli su kupiti civile nesrpske nacionalnosti, dok su civile srpske nacionalnosti izvan Mostara, u Zapadnoj Hercegovini, koja je bila pod kontrolom HOS-a i Hrvatskog vijeće obrane (HVO), počeli deportirati, hapsiti ili internirati u razne zatvore i logore. Među tim logorima bio je i logor Dretelj, gdje je HVO godinu dana kasnije počelo internirati, mučiti i ubijati civile bošnjačke i srpske nacionalnosti.

Kako je u svom iskazu objasnio svjedok VS-1067, tenzije između hrvatskih oružanih formacija i JNA dodatno su porasle nakon što je Perišić počeo metodično bombardirati Mostar. Dva mjeseca JNA i novoformirana Vojska Republike Srpske (VRS) gađali su civilne stanove, infrastrukturu, vjerske objekte i mostove. Civili su se od početka aprila počeli skrivati ​​u podrumima i nuklearnim skloništima.

Svjedok Redžep Karišik je tokom svog svjedočenja na suđenju Vojislavu Šešelju u MKSJ-u 2008. godine objasnio da su civili hapšeni, a muškarci odvođeni da čiste puteve, sakupljaju smeće i čuvaju rovove. Karišik je rekao i da su tela bila usred Titove ulice, glavnog puta u istočnom delu grada, koji je do tada već bio pod kontrolom rezervista JNA i pripadnika srpskih oružanih formacija lojalnih Šešelju.

Svjedok VS-1067 je opisao pljačke, premlaćivanja i silovanja širom istočnog dijela Mostara, koji je bio pod kontrolom srpskih ekstremista nad kojima, kako se činilo, JNA nije imala ovlasti.

Nakon dva mjeseca okupacije i granatiranja, JNA se pripremala za povlačenje sa područja Mostara i ustupanje naoružanja novoosnovanoj VRS. Mostar je do tada bio teško oštećen grad. Svi njegovi mostovi preko rijeke Neretve su uništeni osim znamenitog Starog mosta koji je pretrpio oštećenja. Stari grad Mostar, džamije i razni dijelovi osmanskog naslijeđa uništeni su ili oštećeni. Fabrike su bile rasturene, infrastruktura spaljena. Do junu 1992. godine, Mostar je već postao sjena nekadašnjeg grada.

Oružane snage bosanskih Hrvata, koje su se sada ujedinile pod jednim komandantom, 7. juna 1992. su pokrenule operaciju „Čagalj“. Operacija je imala za cilj oslobađanje svih puteva oko Dubrovnika i ostatka Hercegovine od srpske kontrole. Dio kampanje za oslobađanje Mostara nazvan je „Lipanjske zore“, a hrvatske snage su u grad stigle 11. juna 1992. godine.

Spomen-ploča za žrtve masakra u Sutini počinjenog u junu 1992. godine. Foto: Aline Cateux.

VS-1067 se 13. juna sa prijateljem vratio sa dužnosti i zatekao veliku uzburkanost u Sjevernom logoru, gdje su se nalazile trupe JNA. Diverzantska jedinica novoformirane Armije BiH pokušala je da uđe u prostorije, a borbe su bile oštre, rekao je on MKSJ. Vojnici JNA i Šešeljevci su potom zatočili lokalne civile.

„Prišla mi je jedna žena i rekla da su joj odveli sina Nedžada Bencu, da su ga odveli i da je (zatvoren) negdje u svlačionicama (na fudbalskom stadionu FK Lokomotiva) u Vrapčićima. Međutim, sve je više ljudi dolazilo tamo i govorilo da su im odvedeni muževi, djeca itd. Onda smo Borislav Janjić i ja otišli da tražimo te ljude”, objasnio je VS-1067 u svom iskazu.

Kada je VS-1067 stigao u svlačionice na malom stadionu u Vrapčićima, zatekao je mnogo zatočenih civila, ali ne i Nedžada Bencu. Jedan od zatočenika je VS-1067 rekao da je jedna grupa civila već odvedena na nekoliko kilometara udaljenoj deponiju smeća u Uborku.

Nakon kraće verbalne svađe sa članovima Šešeljeve SRS koji su se ponašali kao da su zaduženi za to improvizovano mesto za zatočenje na stadionu, VS-1067 i njegov prijatelj odvezli su se do Uborka. Tamo su zatekli 20-ak šešeljevaca sa 20-ak civila.

Dok je VS-1067 prilazio grupi da provjeri da li je Benco među civilima, zaustavio ga je pripadnik srpske oružane formacije i rekao mu: „Nemaš šta tražiti ovdje”.

„Dok smo išli prema autu, spustili su ih u jednu dolinu… Kada smo došli do auta, čuli smo pucnjavu. Ušli smo u auto i pobjegli”, ispričao je VS-1067.

Među civilima koji su držani u svlačionicama na stadionu FK Lokomotiva u Vrapčićima bio je i Redžep Karišik, koji je šest dana ranije tamo prebačen iz upravne zgrade gradskog groblja Sutina. Karišik je u svom iskazu pred MKSJ objasnio da je bilo 37 muškaraca kada je odveden u Vrapčiće i da je za šest dana broj zatočenika, među kojima je bilo i žena, porastao na 90.

Uslovi u pritvoru su bili užasni, svjedočio je on. Sudija Jean-Claude Antonetti, koji je bio predsedavajući sudija na suđenju Šešelju, upitao je Karišika: „Ako sam vas dobro razumio, pili ste jednom u četiri, a jeli jednom u šest dana?“.

U noći 13. juna 1992. godine u 22.30 ispred svlačionica parkirao se bijeli kombi u kojem je ukrcano oko 20 ljudi.

„Nismo znali kuda idemo. Nije to bio asfaltni, već zemljani put… Onda je kombi stao. Čovjek je otvorio vrata, a ljudi koji su bili na kraju su počeli da izlaze. I dok su izlazili, taj čovjek ih je počeo obarati rafalnom paljbom”, ispričao je Karišik.

„Dobro se sjećam da je jedan zatvorenik koji je izašao rekao (jednom od onih koji su ih zarobili): ‘Dragane, znamo se. Znamo se 30 godina.’ A on ga je samo upucao”.

Karišik je preživio masakr jer nije mogao da ustane i izađe iz kamiona. Vraćen je u upravne prostorije gradskog groblja Sutina i vezan lisicama za radijator. Uspio je pobjeći tako što je slomio lisice i izašao kroz prozor.

U jami pored Neretve, 150 metara udaljenoj od groblja Sutina, 16. juna 1992. godine pronađena je prva masovna grobnica u BiH. U njoj se nalazilo 26 tijela, koja su odmah ekshumirana, zahvaljujući Admiru Bolobanu, koji je preživio streljanje tako što se nekoliko dana skrivao u žbunju pored rijeke, a kasnije je o tome obavijestio policiju. Druga masovna grobnica na deponiji u Uborku ekshumirana je 28. avgusta 1992. godine. U njoj je bilo 88 tijela.

Masakri u Uborku i Sutini bili su prvi masovni zločini rata u Hercegovini, a grobnice koje su tamo pronađene, prve masovne grobnice u zemlji. Karišik je postao ključni svjedok, pomažući u identifikaciji žrtava i utvrđivanju i rekonstituisanju činjenica. Kasnije je davao intervjue novinarima i svjedočio protiv Šešelja.

Ali Šešelj je na kraju oslobođen optužbi za odgovornost za zločine u Uborku i Sutini. Trideset godina kasnije, niko nije osuđen za ova ubistva, niti za razaranje Mostara 1992. godine.

Drugi dio trodijelnоg serijаla Aline Cateux o masakrima u Uborku i Sutini bit će objavljen u utorak.

Ovaj tekst je objavljen kao dio projekta Jačanje odgovornosti i procesa sjećanja na Balkan, finansiranog od strane Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program).