Sudbina njegovog brata za njega je horor priča u koju, kako kaže, neki ljudi i danas ne vjeruju. Hikmet navodi da Goražde početkom rata nije imalo bolnice, osoblje, ni opremu za operacije ranjenika. Tako su, priča, neki ranjenici pod srpskim imenima transportovani u Užice, a neki za Beograd.
“Voženi su za Beograd u Urgentni centar Srbije. U grupi u kojoj je bio moj brat, bio je i Dževad Hajrić, sin Džaferov iz Goražda i Husein Bezdrob. Nakon liječenja na Urgentnom centru Srbije na Vračaru – gore jedna velika bolnica, tamo su ih prepoznali“, priča Husein, koji nije želio iznositi detalje od koga je saznao za to.
Dodaje da je, kad su otkriveni, po njegovog brata i ostalu dvojicu došla fočanska vojna policija i uhapsila ih u bolnici u Srbiji.
“Njih trojicu su prevezli autom u Foču, u logor – Kazneno-popravni dom, gdje su kasnije likvidirani. Krajem jula su dovezeni iz Beograda (…) Stari, moj otac, isto je bio u logoru, i vidio ga je. Njemu je Izo Čaušević rekao: ‘Eno ti Kema’, preko kruga ide u bolničkoj pidžami. Bolnica ga je izručila u bolničkoj pidžami, da ga odvezu i ubiju“, opisuje Hikmet.
Kemal Krkalić. Foto: Porodični album Hikmeta Krkalića
Govori kako je krajem augusta Kemal, prema njegovim saznanjima, odveden u navodnu razmjenu sa grupom ljudi koja nikad nije pronađena. O tome je djelimično saznao i od oca kojeg su tog dana premještali u logoru iz jedne sobe u drugu.
“Stari kad je prešao iz sobe 21 u sobu 23, zatekao je Dževada i Huseina, koji su s Kemom bili u Beogradu. I njemu je Dževad pokazao Kemin gips s noge, koji je skinuo pred polazak u razmjenu. ‘Ovo je’, kaže, ‘u njega bilo na nozi’. I samo dva dana kasnije su Dževad i Huso otišli u navodnu razmjenu“, prepričava Hikmet šta je saznao po očevom puštanju iz logora.
Hikmet je bio na Grebku kada je od rođaka saznao da je njegov otac razmijenjen u Trnovu, gdje ga je pronašao u trnovačkom obdaništu.
“Ulazimo mi u obdanište, hoću ja tamo spavati. I čujem Jusufa Kumra kako se dere i kažem mu: ‘Šta je, ba, šta se dereš?’. ‘Hiki’, kaže, ‘evo ti baba’. Priđem, starog pola nema. Sa 96 kila on je ‘spao’ na 54. Nije bilo vremena ni za suze ni za šta. Izgrlimo se i onda smo krenuli pričati, pričati, pričati, pričati… dok nismo dosadili cijeloj sobi“, prisjeća se Hikmet.
O životu prije rata – sa mlađom braćom Kemalom i Nedimom, ocem i majkom koja je umrla 1991., danima na Drini u fočanskoj mahali, koja je nosila ime po njihovom prezimenu – teško mu je govoriti.
“Nekako je bilo lijepo. Imaš porodicu, odrastaš, imaš kuću“, rekao je Hikmet.
Porodice žrtava, kaže na kraju ragovora, ne žele osvetu niti nove ratove i podjele, već da pronađu svoje nestale i dobiju pravdu koju zaslužuju.
“Bio sam na dvije-tri identifikacije. U Visokom sam bio na dvije. To je grozan osjećaj“, kaže, zaključujući da oni, koji govore o novim ratovima, nisu to prošli u životu.
