Ali kako su mjeseci prolazili a sukob se nastavljao, kontrola medijskog narativa postajala je sve važnija jer su zaraćene snage nastojale zadržati međunarodnu pažnju na svom razlogu ili izbjeći osudu.

Bell, koji je dobio nagrade te je odlikovan od britanske države za svoje izvještavanje, smatra da postoje sličnosti između troipogodišnjeg rata u BiH i aktuelnog sukoba u Ukrajini, koji traje već šesti mjesec.

“Svakako u bosanskom ratu, za tri i po godine, rat riječi i slika bio je, rekao bih, jednako važan kao i sukob oružja”, ističe on u intervjuu za BIRN.

“Bosanska vlada je imala izuzetno efikasnog glasnogovornika u [bošnjačkom političaru] Harisu Silajdžiću, koji je mogao govoriti i na engleskom i na bosanskom, a i na arapskom kada govorimo o tome. Jedan od komandanata UN-a je smatrao da njegova elokventnost, sama po sebi, ima snagu pešadijske brigade.”

Slično je i s predsjednikom Volodimirom Zelenskim u nastojanju da uvjeri Zapad da podrži otpor ruskoj invaziji isporukom više oružja i uvođenjem strožijih sankcija Moskvi.

U međuvremenu, ruske vlasti su ugasile nezavisne medije u pokušaju da obezbijede da njihov propagandni narativ o “specijalnoj vojnoj operaciji” protiv iluzornih “ukrajinskih nacista” ne bude osporavan u zemlji, istovremeno šireći dezinformacije na internetu kako bi potkopali narativ Kijeva u inostranstvu.

Bell smatra da medijskim bojnim poljem trenutno dominira Ukrajina. “Mislim da informativni rat Ukrajinaca ide jako dobro, a Rusa definitivno ne”, kaže on.

“To ste mogli vidjeti kada je potonuo vodeći brod njihove flote u Crnom moru. Oni jednostavno nisu htjeli da priznaju da se to dogodilo iako se to očigledno dogodilo. Mislim da, zbog toga što je cenzura u Rusiji toliko jaka, mnogi ljudi nisu svjesni da im se govori gomila laži. Ali nikada ne potcjenjujte moć društvenih medija – ljudi su u stanju pronaći alternativne izvore informacija.”

Borba protiv umora od ratnih priča

Jedna od glavnih ulica u Sarajevu nekoliko mjeseci nakon rata, oktobar 1996. Foto: EPA/Fehim Demir.

Bell, koji danas ima 83 godine, 30 godina je izvještavao o sukobima širom svijeta. Od Vijetnama preko Sjeverne Irske i Bliskog istoka do Ruande. Postao je poznat po svojoj posvećenosti istini i pravdi i principijelnoj kritici oficijalnog nedjelovanja u suočavanju sa zločinima. Svjedočio je i u Haškom tribunalu na suđenjima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Osvrćući se na svoje iskustvo tokom dugotrajnog rata u BiH, Bell ističe da se Ukrajina suočava s potencijalnim problemom u održavanju svog narativa u glavnim naslovima zapadnih medija jer se sukob nastavlja a njegov kraj nije na vidiku.

“Od početka rata u Bosni u aprilu ’92., vladalo je veoma veliko interesovanje. To se nastavilo tokom ljeta ’92., a do oktobra su bile uključene i snage UN-a, u kojima je bio i britanski bataljon, i to je, sa stanovišta BBC-a, olakšalo objavljivanje priča. Ali primijetio sam da je u drugoj godini rata bilo sve teže objaviti materijal u eteru”, prisjeća se on.

Neko vrijeme, sve do masakra u Srebrenici u julu 1995. godine, “postojao je element umora, mislim, ne samo među urednicima u Londonu, koji su mislili da ne proizvodimo ništa novo”.

Kada se suočavao sa sve slabijim interesom za direktno izvještavanje o incidentima na bojnom polju, Bell je pokušavao s alternativnim uglovima i predlagao “čudne priče” u pokušaju da zaobiđe “umor od ratnih priča” kod gledalaca i urednika.

“Naprimjer, bio je medvjed okovan u kavezu u jednom napuštenom restoranu na prvoj liniji fronta u gradu Vitezu, u srednjoj Bosni. I spasile su ga britanske trupe UN-a, koristeći obroke vojske da namame medvjeda u zamku koju su mu postavili kako bi ga mogli odnijeti u Split i otpremiti ga u sigurnu šumu negdje u sjevernoj Evropi”, objašnjava on.

Ali ovo nije bila samo “zabavna vijest” o spašavanju životinja, kaže on: “Priča je pokrenula zanimljiva pitanja – zašto su UN spremne koristiti resurse da spase život medvjeda kada se okolo na stotine ljudi ubija i kada se čini da mandat UN-a ne pokriva njihovu odbranu?”

“Ima više divljaštva”

Ruske trupe u čeličani Azovstal u Mariupolju, na istoku Ukrajine, u junu 2022. Foto: EPA-EFE/Sergei Ilnitsky.

Bellovo izvještavanje o opsadi Sarajeva učinilo ga je jednim od najpoznatijih britanskih novinara, ali je dovelo u opasnost i njegov život. Iako je nosio, kako kaže, svoje “sretno” bijelo odijelo, teško je povrijeđen gelerima dok je izvještavao iz glavnog grada BiH 1992. godine.

Da bi mogli da emituju svoje priče, novinari su se suočavali i s opasnostima, priča on: “Ako ste riskirali svoj život u ekstremnim okolnostima i došli do zaista jake slike s fronta, to bi se moglo prikazivati većinu vremena. Ali bilo je više novinara ubijenih u ratu u Bosni, koji je trajao samo tri i po godine, nego u cijelom Vijetnamskom ratu, koji je trajao više od deset.”

Više od 150 medijskih radnika ubijeno je tokom i neposredno nakon balkanskih ratova 1990-ih, što je dokumentovano u BIRN-ovoj knjizi “Last Despatches”. I rat u Ukrajini se pokazao smrtonosnim za novinare: Komitet za zaštitu novinara sa sjedištem u New Yorku procjenjuje da je od invazije trupa Vladimira Putina u februaru ove godine do sada u Ukrajini ubijeno 15 novinara i drugih medijskih radnika.

Bell vjeruje da su ratni reporteri danas oprezniji i da se bolje štite nego novinari 1990-ih, te da je korištenje dronova smanjilo rizik da snimatelji budu ozlijeđeni dok snimaju dramatične slike.

Ali on također ističe da je teško naoružanje koje se koristi u ukrajinskom ratu mnogo moćnije i razornije od onog na ratištima u BiH prije tri decenije. Nekoliko novinara koji su poginuli u Ukrajini ubijeno je u raketnim napadima na naseljena područja. “Mislim da ima više divljaštva i intenziteta u borbama u Ukrajini jer se više teškog naoružanja koristi”, navodi Bell.

“Čovjek u bijelom odijelu”, kako je prozvan u svojoj domovini, napustio je BBC 1997. te se kao nezavisni kandidat kandidovao za britanski parlament i u tome uspio. Nakon četverogodišnjeg poslaničkog angažmana, postao je ambasador UNICEF-a.

Bell je autor i niza pronicljivih knjiga, od njegove “In Harm’s Way” iz 1995., koja je svojevrsna hronika ratnih godina koje je proveo u BiH, do njegove najnovije knjige “War and Peacekeeping”, u kojoj se osvrće na sukobe o kojima je izvještavao i ocjenjuje napore koji su uloženi da se oni zaustave.

Na pitanje šta bi savjetovao novinarima koji pokrivaju rat u Ukrajini, Bell odgovara odlučnim glasom, koji je tri decenije ulivao povjerenje gledaocima BBC-a: “Ne oslanjajte se na glasine. Nikada nemojte izvještavati o priči o zločinima osim ako je nemate iz prve ruke. Vjerujte svojim ušima i očima.”

“I pripremite se da budete obeshrabreni. Jer kako se rat nastavlja, otkrit ćete da rizikujete, čak i svoj život, bez svrhe jer neki ljudi više nisu zainteresovani”, dodaje on.

Kako bi ilustrovao šta je mislio, zaključuje anegdotom iz ranih godina svoje duge i slavne novinarske karijere.

“Moje misli se vraćaju u novembar 1972. godine, kada sam napravio izvještaj o strašnom okršaju na ‘autoputu jedan’, sjeverno od tadašnjeg Sajgona, između vojske Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga s jedne i Južnovijetnamaca s druge strane”, priča on.

“Bilo je veoma spektakularno, ali je tada rat već bio u poodmakloj fazi, Amerikanci su se povlačili iz Vijetnama i interesovanje je opadalo, i ono što sam htio da kažem jeste to da je moj izvještaj o epskoj borbi izbačen iz redoslijeda (BBC TV vijesti) – zbog priče o 12 labudova koji su umrli na rijeci Temzi.”