Goražde. Foto: BIRN BiH
Sabina Bašić je rekla kako je početkom maja 1992. godine živjela u mjestu Podobrak, koje se još zove Lozje ili Kokino Selo, te objasnila kako su žene zatvorene u kuću Ibrahima Bogdanića i tu su provele nekoliko dana, sve do 4. maja, kada je došao jedan mladić i kazao kako su opkoljeni sa svih strana.
Nakon toga su svi počeli da bježe iz kuće, a ona se sakrila u kuću Sulje Delića, zajedno s porodicom, gdje su ostali do navečer, rekla je Bašić te dodala kako je pucano i da je tada bilo nekoliko poginulih i ranjenih koje je ona poznavala.
Svjedokinja je, između ostalog, navela da je vidjela trudnicu Muniru Dedović kako leži na zemlji, a kasnije je čula da je poginula.
“Pucalo se toliko da nismo smjeli doći do Drine. (…) Kad se smračilo, onda smo puzeći do Drine došli”, kazala je svjedokinja, dodavši kako su po dolasku do rijeke našli njenu daidžnicu mrtvu.
Ona je objasnila kako su sve osobe koje su ostale u naselju zarobljene, te joj je poznato da su žene razmijenjene, a muškarci pobijeni, dok su kuće u selima zapaljene.
Na upit Dejana Bogdanovića, branioca prvooptuženog Lasice, da li je vidjela ko je pucao, svjedokinja je rekla da je čula pucnjeve, ali da ne zna da li je u tome učestvovala vojska ili policija.
Branislavu Lasici i Miroslavu Miloviću se na teret stavlja da su, kao komandanti jedinica Vojske Republike Srpske (VRS), na tom području komandovali i učestvovali u napadu na Lozje, prilikom kojeg je ubijeno oko 30 osoba. Navedeno je da su među žrtvama bili uglavnom civili, uključujući žene, djecu i starije, a da je više desetina ljudi odvedeno i zatočeno, te da je izvršeno uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama.
Kako se navodi u optužnici, Milović, u svojstvu komandanta rejonskog štaba Općinskog štaba Teritorijalne obrane (RjŠTO) Srpske općine Goražde, i njemu nadređeni komandant Općinskog štaba TO-a Srpske općine Goražde, te podređeni komandiri četa TO-a “Podkamen” Branislav Lasica, TO-a “Površnica” i TO-a “Poda”, planirali su, dogovarali, pripremali, naredili, podstrekavali te pomagali u planiranju, pripremi i učinjenju oružanog pješadijskog napada.
Drugi svjedok Ramiz Dedović, kazao je kako je prije rata živio u Sarajevu, a da je 4. ili 5. aprila 1992. godine, zbog Bajrama, otišao kod porodice u mjesto Slatina u Foči, gdje se zadržao do 29. aprila, kada je izvršen napad na selo.
Dedović je rekao kako je zajedno s bratom i trudnom suprugom i snahom otišao u pravcu goraždanske općine u Kokino Selo.
“Snaha Munira imala je sestru u Kokinom Selu”, kazao je svjedok, objasnivši kako se tu zadržao dva ili tri dana i da je u tom periodu bila pucnjava.
“Treći dan sam rekao burazeru: ‘Ja idem, ko hoće, ja idem’, nismo bili naoružani”, kazao je Dedović.
Prema njegovim riječima, zajedno s bratom otišao je na liniju, a supruga i snaha su ostale u Kokinom Selu. Kako je rekao, nakon desetak dana, u ovom mjestu izvršen je napad.
“Kasnije sam saznao da su zarobljeni. Da ima ranjenih, da mi je snaha poginula, da mi je žena zarobljena”, kazao je svjedok, dodavši kako mu je supruga u zarobljeništvu bila 21 dan, nakon čega je razmijenjena na Sokocu.
On je rekao da su mu komšije i supruga kasnije pričali kako je bilo poginulih, te da mu je supruga kazala kako je snaha umrla na njenom krilu, ali da su joj rekli kako je prebačena u Užice jer je ranjena. On je kazao da od snahe Munire, koja je u tom trenutku bila trudna, nikada nisu pronađeni ostaci.
Na upit Odbrane da li je u Kokinom Selu bio naoružan s obzirom da su i on i brat bili vojno angažovani, svjedok je rekao da nije.
Nastavak suđenja će biti naknadno zakazan.
