Prema riječima autora, knjiga govori o 1992. godini, kada su srpske vojne i paravojne formacije ušle u Doboj i proglasile ga “oslobođenim”, a Bošnjaci i Hrvati prognani.
“To je godina koja je ostavila trajne ožiljke u našim životima, godina koja je otjerala iz grada u prva dva dana početka rata 15.000 ljudi, a tokom rata i u septembru 1995., na samom završetku, još dodatnih 1.500 ljudi”, kaže Jeleč, čija je knjiga promovisana u Doboju.
Profesor Sead Alić, osnivač Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja u Zagrebu, kazao je da je ova knjiga zasnovana na faktografskim činjenicama.
“Sudskim dokumentima, kazivanjem nepristrasnih svjedoka, nastoji sačuvati od zaborava onu jednu i jedinu istinu koju je preživio obični čovjek izložen prijetnjama, zatvoru i logoru, strahu za sopstveni život”, napisao je Alić, jedan od recenzenata.
“Devedeset drugu” Jeleč je pisao tri godine. Iščitao je preko 10.000 stranica dokumenata Haškog tribunala povezanih s ratnim događajima u Doboju.
Jeleč je bio novinar nekadašnjeg Radio Sarajeva. Smatra da mu je neuspjelo dopisničko javljanje nakon zauzimanja Doboja od strane srpskih snaga spasilo život.
“Knjiga počinje kazivanjem o preusmjeravanju releja RTV Sarajevo na frekvencije TV Beograd. Mi smo sudionici tih događaja jer znamo da u Doboju nismo mogli pratiti Yutel, bili smo preusmjereni samo na signal TV Beograd. U fusnoti te priče se spominje da je 1990. i 1991. godine u Beogradu 1.500 novinara izgubilo posao, da je u Politici posao izgubilo 50 urednika, da je došlo do apsolutne medijske blokade, da je zapravo rat počeo u medijima. Ovaj rat ne bi mogao biti izveden bez medija. Niko od naših kolega novinara nije odgovarao za ono što je učinio”, kaže Jeleč, koji je bio dopisnik Radio Sarajeva, i na dan kada je izvršen napad na Doboj, on je pokušao nazvati redakciju, ali telefoni nisu radili.
“To je bila sretna okolnost za mene, jer da sam se uspio javiti Radio Sarajevu s viješću da je Doboj napadnut, tog jutra bih izgubio život”, kaže Jeleč.
Knjiga o početku rata u Doboju predstavljena je u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu, Zenici, Usori i Doboju.
Jeleč kaže da je 1992. bila prelomna godina u njegovom životu, te da se s nostalgijom sjeća vremena prije početka rata u BiH.
“Mnogi nas koji žalimo za tim vremenom osuđuju kao jugonostalgičare. Ne žalim za ideologijom. Ne žalim za zemljom. Žalim za svojim prijateljima, kojih više nema u mom gradu. Žalim za svojim životom i mladošću”, kaže Jeleč.
