Salmir Hodžić s majkom Sabrom. Foto: Porodični album
Salmira Hodžića su danas ukopale njegove tetke. Sadeta Suljić kaže kako je bio dobar dječak, kao i njegov brat, te se prisjeća kako je molila sestru Sabru, Salmirovu majku, da pobjegnu.
“Ja sam bila 1992. godine, s tom svojom sestrom se dogovorila da idemo u Sloveniju. Ona kaže neće, kod njih je mirno. Kaže: ‘Haj'te vi dođite kod mene.’ Meni muž kaže: ‘Nije sigurno, vi morate ići.’ Tako da je ona ostala. Ti njihovi zločinci još uvijek hodaju slobodno, Bratuncom i po čitavoj BiH. Nije još nikad niko odgovarao. Nikad niko”, govori Salmirova tetka.
Očeva sestra, Suvadina Mujić ranije je izjavila za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je posljednji put vidjela svoje bratiće Salmira i Elvisa, roditelje, ali i druge članove porodice u bratunačkom selu Suha.
“Tuga jeste, ali koliko je tuga, toliko mi je srce puno da ima njegov nišan, da su ta djeca postojala, da imaju rodne listove. S jedne sam strane tužna, a s jedne strane sam sretna što će se to dijete ukopati tu pored moje i njegove majke”, kaže Salmirova tetka.
Salmir je u trenutku ubistva imao devet godina, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani u junu 2002. u Suhoj, na zgarištu porodične kućne njegovog djeda Osmana.
Bekir Mehić danas na ukopu u Veljacima. Foto: BIRN BiH
Bekir Mehić je imao samo dvije i pol godine kada mu je ubijen otac Salih, čiji su posmrtni ostaci također danas ukopani.
“Koliko god da mi je teško, lika svoga oca se ne sjećam, jer imao sam dvije i po godine kada je babo nestao. Ali prema pričama drugih ljudi i onoga što je on ostavio iza sebe, znam da je bio jako dobra osoba. Koliko god mi bilo teško što danas moram te njegove posmrtne ostatke da ukopam, na jedan način mi je ispunjena duša time što ću znati gdje mu je mezar, gdje ću moći doći da proučim Fatihu”, kaže Mehić.
U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu danas su ukopani i Salim Kadrić iz Hrnčića, koji je u momentu ubistva imao 24 godine, i Mehmed Imamović, koji je nestao tokom 1992. na području Glogove, a njegovi posmrtni ostaci su u augustu 2017. ekshumirani u mjestu Tatar.
“Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su ubijene tokom 1992. i 1993. godine na području Bratunca, a njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani godinama kasnije na različitim
lokacijama na području ove općine”, navode u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH).
Do sada su u ovom mezarju u Bratuncu ukopane 304 žrtve iz proteklog rata. Još uvijek se traga za 280 osoba bošnjačke nacionalnosti s prostora Bratunca.
Mezarje Bratunac. Foto: BIRN BiH
Predsjednica Udruženja “Žena Podrinja” Bratunac Šuhra Sinanović ukazuje na nedovoljno procesuiranje počinilaca zločina u Bratuncu.
“Najgore što ni dan-danas nisu osuđeni ratni zločinci koji se svakodnevno kreću ovim gradom. Uvijek kažem da je Bratunac najkrvaviji grad u Bosni i Hercegovini. Što se god radilo na prostoru općine Bratunac 1992. godine, to se isto tako radilo i 1995.”, kaže Sinanović.
Za zločine počinjene na području Bratunca, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH osuđeni su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Miroslav Deronjić, Najdan Mlađenović, Mirko Todorović, Miloš Radić, dok je u toku predmet protiv Milana Trišića.
