Bez obzira na brojne izgovore, autorica izvještaja Gačanica smatra da je suština u nedostatku volje da se neujednačenost sudske prakse smanji zbog čega brojne žrtve silovanja godinama borave u “zoni sumraka”, kako ovaj vakum naziva Gačanica.

“Ta zona sumraka izgleda tako da oni koji su obavezni da plate štetu nekada nemaju novca i to je realna situacija, da osuđeni ratni zločinci nemaju imovine iz koje bi platili i na koju bi se vršila naplata imovinskopravnog zahtjeva. Zatim imate slučajeve u kojima se osuđeni ratni zločinci upućuju na izdržavanje kazne i gube određenu vrstu primanja, pa ne može iz toga da se izvrši naplata imovinskopravnog zahtjeva. I treća, nažalost, najčešća situacija jeste ona u kojoj se imovina sakriva, prenosi na druge osobe i tada vi zapravo dođete u situaciju da otpočeka istrage za krivični zločin do samog kraja, do izvršnog postupka osumnjičeni zapravo više nema nikakve imovine”, pojašnjava Gačanica.

Prvi put je nematerijalna šteta žrtvama seksualnog nasilja u krivičnom predmetu dodijeljena 2015. godine u predmetu protiv Bosiljka i Ostoje Markovića. Njima je Sud Bosne i Hercegovine, osim kazne od po deset godina, dosudio da solidarno isplate na ime nematerijalne štete 26.500 maraka oštećenoj zbog povrede slobode i prava ličnosti i nanesene duševne boli. Ova presuda je potvrđena 2016. godine.

Ovo je značilo, kako kaže Gačanica, prekretnicu za bosanskohercegovačko pravosuđe, ali i region, koje je, predvođeno Tužilaštvom BiH i Sudom BiH, prvi put omogućilo efektivnu primjenu odredaba Zakona o krivičnom postupku BiH, tako da su počinioci ratnih zločina, osim osude na odgovarajuće kazne zatvora, obavezani i na isplatu naknade nematerijalne štete žrtvama.

Lejla Gačanica. Foto: Forum ZFD

Od 2015. do danas, u do sada završenim predmetima – njih ukupno 16, pred Sudom BiH, Okružnim sudom u Doboju i Kantonalnim sudom u Novom Travniku, jedan ili više počinilaca obavezani su isplatiti naknadu štete žrtvama ratnih zločina u iznosima od 20.000 do 60.000 KM.

Analiza TRIAL-a, prema riječima Gačanice, pokazuje da se ovi predmeti rješavaju neujednačeno i da sudska praksa standarde koji se uspostavljaju ne poštuje ili primjenjuje uvijek jednako.

Poseban problem, prema Gačanici, predstavljaju niže sudske instance, odnosno postavljanje ovih zahtjeva u krivičnim postupcima pred kantonalnim i okružnim sudovima.

“Mi se još uvijek susrećemo s tim da se imovinskopravni zahtjevi ne rješavaju u krivičnom postupku, a najveći problem nažalost jeste s jedne strane neosviještenost pravosuđa, a s druge neprimjena zakonskih odredbi koje zaista u dovoljno dobroj mjeri regulišu ovu oblast. Dakle, ne postoji razlog da se zakoni ne primjenjuju, ali se oni na nižim sudovima ne primjenjuju”, pojašnjava Gačanica.

Jednim od mogućih razloga se smatra to što bi postavljanje imovinskopravnog zahtjeva odugovlačilo sudski postupak gdje je osnovni fokus dokazivanje krivice, a istovremeno se ignoriše činjenica da se na takav način osnažuju i ohrabruju žrtve.

“Daje im veći značaj u samom krivičnom postupku, kada oni prestaju da budu samo i isključivo svjedoci, nego zapravo su i titulari određenog prava. Priznaje im se ne samo da su doživjele određenu vrstu traume, određenu vrstu štete, nego zapravo se razmatra i dosuđuje određena naknada za tu vrstu štete”, kaže Gačanica.

Ukoliko sudija ili sudsko vijeće u toku krivičnog postupka odluče da neće rješavati imovinskopravni zahtjev u toku tog postupka, oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu, kaže Gačanica. Dodaje da tada cijeli postupak pada na teret žrtve koje gube zaštitu identiteta i brzo rješavanje predmeta, te troškovi padaju na njen teret.

Jedna od obaveza tužilaštava i istražnih organa jeste da informišu žrtvu o njihovim pravima, povežu ih sa stručnom pomoći jer, prema istraživanju, bez stručne pomoći imovinskopravni zahtjevi se neće ostvariti u krivičnopravnom procesu.

Za žrtve je problem i nivo dostupnosti besplatne pravne pomoći koja bi trebala doći od države. Na državnom nivou postoji Ured za besplatnu pravnu pomoć pri Ministarstvu pravde, ali Gačanica objašnjava da se žrtve na nižim nivoima suočavaju sa problemom nedostatka i neujednačenosti dostupnosti besplatne pravne pomoći.

Gačanica pojašnjava da neki kantonalni zakoni o pružanju besplatne pravne pomoći postavljaju imovinski cenzus – što znači da žrtva ukoliko posjeduje bilo kakvu imovinu ili primanja ne može da ostvari pravo na besplatnu pravnu pomoć, dok neki zavodi odnosno neke javne institucije odbijaju da pruže pravnu podršku zato što tumače zakon na način da oni ne mogu da intervenišu, odnosno ne mogu da daju besplatnu pravnu pomoć kada se radi o krivičnim postupcima.

Jedan od primjera dobrovoljne isplate nematerijalne štete u iznosu od 30.000 konvertibilnih maraka desio se 2019. godine kada je u tom predmetu bila osigurana imovina osuđenih, iz kojih se mogao isplatiti imovinskopravni zahtjev. U fazi istrage poduzete su mjere privremenog osiguranja imovine, odnosno zabrana raspolaganja.

“Tužilaštvo je to koje može na vrijeme pokrenuti adekvatnu i sistemsku i dobru istragu imovine. To se može pokrenuti na samom početku krivičnog postupka, što zapravo jeste ‘što prije – to bolje’, dakle prije nego što dođe do otuđenja ili sakrivanja imovine. I detaljnom istragom imovine može se na vrijeme identificirati koja je to imovina koju osumnjičeni ili optuženi u tom trenutku već imaju i upravo kada se identificira ta imovina punomoćnik žrtve ili preživjele osobe podnosi zahtjev za privremene mjere oduzimanja imovine”, kaže Gačanica.

Analiza, prema njenim riječima, pokazala je da kada se provede detaljna istraga imovine vrlo često dolazi do dobrovoljne isplate imovinskopravnog zahtjeva, jer je osuđena osoba svjesna da će se u suprotnom pokrenuti izvršni postupak na njegovoj imovini.

Žrtva se sama bori i ako osuđena osoba prije isplate premine. Vuk Ratković, koji je osuđen na osam godina zatvora za višestruko silovanje jedne ženske osobe u Višegradu, bio je obavezan da na ime naknade nematerijalne štete oštećenoj isplati 35.000 KM, međutim on je preminuo prije nego što je dosuđeni iznos štete naplaćen.

“U ovom konkretnom predmetu automatski se obustavlja isplata naknade štete. Međutim, ono što bi eventualno žrtva mogla da uradi jeste da pokrene novi izvršni postupak za koji bi joj trebali podaci o tome da li postoji imovina koja je naslijeđena, da li se na toj imovini može provoditi izvršni postupak, odnosno da li je dovoljno imovine da se može nadoknaditi dosuđena šteta. No, ono što jeste užasavajuće jeste da to opet prebacujemo na teret žrtve”, navodi Gačanica.

Jedino dobro rješenje za žrtve je sistemski odgovor koji bi dolazio od države i refundiranje.

“Nedostatak državne volje ostavlja i žrtve i cijeli sistem tranzicijske pravde i sistem reparacija u nekom ćorsokaku i pokazuje koliko neozbiljno i neodgovorno se država ponaša prema onima kojima bi trebala da pruži i zaštitu i podršku ali i sasvim sigurno adekvatno i efikasno ostvarivanje njihovih prava”, kaže Gačanica.