U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Meliha Merdžić (rođena Jašarević) se prisjetila da je za nju rat u Višegradu počeo onog jutra kada joj se otac koji je radio u firmi “ŽGP” vratio kući jer nije mogao proći do posla, s obzirom da su bile barikade na putu prema Goraždu.

“Od tog jutra mještani Sasa bili su u okruženju. Svakodnevno su upadali u selo, posebno su maltretirali moju mamu, dolazili, pretresali kuću, tražili pare, zlato, muškarce”, prisjeća se Merdžić.

Dodaje da su potom uslijedila ubistva i odvođenja muškaraca na saslušanja u policijsku stanicu.

“Muškarci su se krili po šumama, među njima je bio i moj otac koji je ranije odvođen na ispitivanje u policiju gdje je tučen. Tukao ga je Željko Lelek”, kaže Merdžić, naglašavajući da se njen otac nikad ni s kim nije zamjerao te da je bio u dobrim odnosima sa komšijama Srbima.

Leleka je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 16 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Višegrada.

Dodaje da joj je otac bio u šumi kada joj je brat ubijen, dok se ona sakrivala u blizini kuće i čula je kako je Milan Lukić naredio njenoj majci da donese nož da joj ubije šesnaestogodišnjeg sina.

“Tražio je novac, brat je pritrčao majci, onda je Milan naredio mami da ode u kuću da donese nož da ubije brata. To sam sve slušala nedaleko od tog mjesta kod kuće u Sasama jer sam bila skrivena u trapu”, kaže Merdžić, usput dodajući da je trap mjesto gdje se ostavlja zimnica, krompir i luk.

Ona nije vidjela ubistvo, ali je čula jauke i vrisku.

Lukića je Haški tribunal osudio na doživotnu kaznu zatvora za zločin protiv čovječnosti počinjen u Višegradu.

Majka odvedena u “Vilinu vlas”, djevojčica se sama skrivala

Meliha je obnovila kuću u selu Sase. Foto: Porodični album 

Merdžić naglašava da su joj majku nakon ubistva brata odveli u “Vilinu Vlas”, dok se ona kao djevojčica sama skrivala po kućama.

“Svako se o sebi brinuo, svakom je bio bitan njegov život, više niko ni za koga nije znao, mi smo bili maltene ludi. Tražio si neki spas da preživiš, a u stvari pitanje je vremena kada će nas poubijati”, prisjeća se Merdžić.

Kako je kasnije saznala, nekoliko dana nakon ubistva brata ubijen joj je i otac.

Kako je i gdje ubijen njen otac, te ko ga je ubio, kaže da je saznala od komšija srpske nacionalnosti.

“Od 1996. godine ja sve informacije imam, znam ko mi je ubio oca, ali je i taj počinilac sebi presudio, izvršio je samoubistvo vješanjem”, kaže Merdžić, dodajući kako joj je rečeno da je taj čovjek u selu Dubovo pucao u njenog oca dok je bježao da se sakrije.

Dodaje da je od komšija čula i za potencijalnu lokaciju i ko je ukopao njenog oca, ali da ta osoba ne želi da priča o tome.

“To je veliko područje i meni treba decidno to da se obilježi, da bih mogla angažovati Institut za nestale da se uradi ekshumacija. Nudila sam i novac komšijama samo da mi pokažu, međutim ne žele da ulaze u te detalje. Ne žele uopšte da pričaju, kažu ne znaju, nisu bili tu, uvijek je ta ista priča bez obzira koliko ja znam šta je istina i uporna sam, međutim postave taj zid da dalje ne idem, ali valjda ću naći načina da nađem oca”, objašnjava Merdžić koja je posmrtne ostatke brata Muhameda Jašarevića pronašla 2013. godine, dok za tijelom oca Asima još uvijek traga.

Uspomene na oca i brata

Melihin otac Asim Jašarević. Foto: Porodični album 

Za obojicu je bila veoma vezana i mnogo joj je bilo teško prilikom identifikacije posmrtnih ostataka brata koji su nađeni nakon ispuštanja jezera Perućac.

“Bilo je osam kostiju tako da sam dala saglasnost i ukopala sam ga u Vlakovu”, kaže Merdžić.

Naglašava da su prije rata imali lijepo djetinjstvo.

“Sve smo zajedno radili, išli u školu, naučio me je voziti biciklo. Dala bih sve samo da je živ”, kaže Merdžić.

Otac zauzima posebno mjesto u njenom srcu.

“Za mojih 13 godina nikada me nije zaružio, uvijek sam bila njegova miljenica i teško mi je kako nas je neko na silu razdvojio. Uvijek je posebno brigu vodio o meni jer sam ja njegova mezimica”, govori Merdžić.

Sjeća se posljednjih trenutaka sa ocem.

“Krili smo se tu noć na štali i on je predosjećao da se mi više nikada nećemo vidjeti. On je mene tako jako zagrlio i ljubio me cijelu noć. Tog zagrljaja i topline one i dan-danas se sjećam. Znala sam da je to naš posljednji rastanak i da se nećemo više vidjeti, tako se to i osjećalo i obistinilo se”, kazala je Merdžić.

Dodaje da je otac nakon te noći otišao sa rođacima prema granici Zaovine i od tada mu se gubi svaki trag.

Pločica pronađena u ruševini kuće. Foto: Porodični album 

Ispričala je da je sa majkom polovinom juna 1992. godine preko Crvenog krsta napustila Višegrad.

“Dolaskom u Visoko tražila sam informacije o ocu misleći da je živ, međutim 1996. saznajem nezvanične informacije koje će se obistiniti kasnije – da je moj otac u pokušaju skrivanja ubijen”, kaže Merdžić.

Danas često odlazi u svoje rodno mjesto s ciljem da sazna informacije o tačnoj lokaciji gdje se nalaze posmrtni ostaci njenog oca, ali i informacije o pronalasku još 11 članova njene rodbine koji se vode kao nestali.

Dodaje da je porodičnu kuću koja je bila srušena ponovo napravila kako bi imala gdje boraviti. U ruševinama kuće pronašla je pločicu koja je nekada bila na ulaznim vratima, koju danas čuva kao uspomenu na oca.