Rade Macura. Foto: Sud BiH
Svjedokinja Sabiha Jaskić izjavila je kako je tokom aprila i maja 1992. godine živjela u Kamičanima. Kako je kazala, muslimanske kuće bile su obilježene bijelim platnom, dok su muslimani morali nositi trake.
“Ako se negdje moralo ići, moralo se proći kroz punktove”, rekla je svjedokinja, objasnivši da se na taj način znalo gdje ko ide.
Kako je kazala, kad su počela granatiranja u maju, ljudi su krenuli prema Kozari, prema šumi, gdje su prenoćili, a sutradan su pozvani da se vrate u Kozarac, s obećanjem da im neće ništa biti. Jaskić je rekla da je njen brat Sulejman ostao u šumi, dok se ona vratila u Kozarac. Dodala je da su nakon toga žene, djeca i dio muškaraca odvedeni u Trnopolje, te su isti dan osobe koje su živjele u krugu od tri kilometra puštene da odu kućama.
Ona je kazala da je otišla u sestrinu kuću, koja se nalazila u tom krugu, te je tu ostala dva ili tri dana. Dodala je da je njen brat u tom periodu dolazio u sestrinu kuću po hranu.
Jaskić je posvjedočila da se vratila svojoj kući u Kamičane, te da je dobila informaciju da je njen brat opet došao u sestrinu kuću i da je otišla da ga vidi i odnijela mu odjeću i hranu. Ona je objasnila da je Sulejman tada rekao kako odlazi prema Gradišci, preko Save da pređe u Hrvatsku, i da je to bio posljednji put kada ga je vidjela.
Kako je izjavila, njen brat je poslije rata pronađen u masovnoj grobnici u Turjaku, a tokom identifikacije u Šejkovači prepoznala ga je po farmerkama i zubima.
Na upit Odbrane optuženog Macure, da li je svjedokinji poznato da li je njen brat poginuo od metka ili granate, svjedokinja je kazala da ne zna tačno, ali da je tokom identifikacije primijetila da je na nekim tijelima, kao i kod njenog brata, nedostajao dio lobanje.
Ona je svjedočila na suđenju Radetu Macuri, kojeg optužnica tereti da je, kao komandir Prve čete Drugog bataljona Prve gradiške brigade, za vrijeme provođenja vojne akcije pretresa terena u mjestu Turjak – gdje se nalazila grupa civila bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Kozarac u općini Prijedor, koja se, bježeći pred ratnim sukobima, pokušavala prebaciti do granice s Hrvatskom na rijeci Savi – bio prisutan tokom ubistava deset civila, među kojima su bile i tri žene.
Druga svjedokinja Emina Jaskić rekla je da je njen suprug Šaban prije rata radio kao policajac u Kozarcu, te da je 1992. godine, zajedno s drugim policajcima Bošnjacima i Hrvatima, pozvan da potpiše lojalnost srpskoj vlasti ili policiji, što on nije uradio.
Kako je kazala, supruga je posljednji put vidjela 20. maja 1992. godine. Ona je objasnila da je bila trudna šesti ili sedmi mjesec, te da se nalazila u kući svojih roditelja. Dodala je da joj je suprug rekao da tu ostane tu zbog sigurnosti. Objasnila je da su se ljudi skrivali u skloništima.
Jaskić je kazala da je 24. maja počelo granatiranje, te da su ljudi megafonima pozivani da izađu iz skloništa i krenu magistralnim putem Prijedor – Banja Luka, nakon čega su odvedeni u “Trnopolje”, dok su muškarci odvođeni autobusima prema “Omarskoj” i “Keratermu”.
Ona je objasnila da je od suprugovih roditelja saznala da je Šaban odlučio da preko šume krene ka Hrvatskoj. Kako je rekla, nakon nekog vremena, kada je uspjela da izađe iz Kozarca i ode u Hrvatsku, Mesud Mujkanović joj je kazao da je vidio njenog supruga u šumi.
Jaskić je objasnila kako je tokom ekshumacije prepoznala supruga po teksas jakni i hlačama, te vojnim čizmama i specifičnom kaišu.
Nastavak suđenja je zakazan za 23. novembar.
