Rade Macura: Svjedokinja se prisjetila događaja u Kamičanima

Svjedokinja Mirzeta Nuriski ispričala je da je u Kamičanima živjela s roditeljima, te braćom Alijom, Nihadom i Mirsadom.

Ona je kazala kako se nakon postavljanja punktova u proljeće 1992. godine nije moglo izaći iz sela te da su osobe bošnjačke nacionalnosti koje su tada bile zaposlene u općini i policiji dobivale otkaze. Dodala je kako je tada vidjela vojnike u “šarenim uniformama i s orlovima na rukavima”.

“Javljaju preko Radija Prijedor da se predamo, da ako imamo oružje, da predamo”, prisjetila se Nuriski.

Dodala je kako je rečeno da Bošnjaci i Hrvati stave bijele trake oko ruke te bijele čaršafe na kuće.

“Kad su to javili, onda se zapucalo, granate su padale”, rekla je svjedokinja, dodavši da nisu smjeli napustiti svoje kuće.

Dva dana nakon granatiranja, njen brat Nihad je otišao od kuće.

“Nihad je tad rekao: ‘Ja njima neću u ruke, ja ću se kriti u šumama’”, dodala je Nuriski govoreći da joj je nakon deset godina javljeno da je njen brat ekshumiran.

Nuriski je posvjedočila da je nakon odlaska njenog brata ušla vojska u selo, te da je njen otac bio ispred kuće, a braća u kući. Potom je navela da su braća izašla vani, a da su vojnici nju i majku vratili u kuću, odakle je kroz prozor vidjela da otac i braća leže na putu, a vojska dovodi još muškaraca, kojima su naredili da legnu i tu ih tukli i “gazili”.

Navela je da je vidjela ubojstva dvojice muškaraca, nakon čega je vojska odvela grupu muškaraca prema Kozarcu, zajedno s njenom braćom i ocem. O njima nije imala nikakve informacije, kako je navela, dok je nisu nazvali iz Identifikacionog centra Šejkovača i saopćili joj da su pronađena njihova tijela.

Svjedokinja je ostala u selu, ali im je potom susjed kazao da idu u logor “Trnopolje”. Pojasnila je da su žene i djeca bili u staroj školi u Trnopolju, a muškarci u novoj.

“Navečer su se odvodile žene i djevojke, dovedu ih i bace ih kao krpu”, dodala je Nuriski te objasnila kako se zajedno s nekoliko žena tijekom noći krila.

Nakon tri ili četiri dana, kako je rekla, autobusima su prebačeni u Travnik.

Na upit da li su grupe ljudi bježale iz Kamičana i Kozarca, ona je rekla da ne zna, ali da je čula da je jedna skupina ljudi prešla u Hrvatsku.

Na pitanje branioca Miodraga Stojanovića da li je u Kozarcu formirana Teritorijalna obrana (TO), ona je kazala da ne zna.

Odgovarajući na pitanje Obrane, ona je navela da je njen brat Nihad otišao od kuće u civilu, te da ne zna gdje je otišao niti pod kojim okolnostima je ubijen.

Svjedokinja je na ovom ročištu podnijela imovinskopravni zahtjev te je rekla da nije u srodstvu ni u zavadi sa optuženim Radetom Macurom te da ga ne poznaje.

Macuru optužnica tereti da je, kao bivši komandir Prve čete Drugog bataljona Prve gradiške brigade, za vrijeme provođenja vojne akcije pretresa terena u mjestu Turjak, gdje se nalazila grupa civila bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Kozarac u općini Prijedor, koja se, bježeći pred ratnim sukobima, pokušavala prebaciti do granice s Hrvatskom na rijeci Savi, bio prisutan tijekom ubojstava deset civila, među kojima su bile i tri žene.

Drugi svjedok, planiran za ovo ročište, nije se odazvao pozivu Suda.

Suđenje se nastavlja 16. studenog.