Odlukom Prvostepene disciplinske komisije objavljene početkom augusta ove godine Debevcu je izrečena mjera javne opomene, na koju su se žalili i tuženi i Ured disciplinskog tužioca (UDT). Nakon što je žalba tuženog usvojena, Debevec je oslobođen za ranije utvrđenu odgovornost za disciplinske prekršaje.
Odbrana Debevca je nakon toga tražila od VSTV-a da se sadržaj drugostepene disciplinske odluke, zbog privatnih razloga, ne objavljuje javno.
“Tačno je da smo tražili da se odluka ne objavljuje javno iz dva razloga”, kaže advokatica Vasvija Vidović.
“Prvi i osnovni je što se radi o oslobađajućoj odluci Disciplinske komisije, što se, po Pravilniku, ne mora objaviti. Dakle, obaveza objavljivanja disciplinskih odluka postoji samo onda kada je izrečena sankcija u disciplinskom postupku. Dio sjednica je bio isključen za javnost zbog privatnosti, a upravo se odluka poziva na te dijelove. Tako nešto se ne može objavljivati”, dodaje ona.
Iz VSTV-a su za BIRN BiH potvrdili da razmatraju ovaj zahtjev, odnosno da su “proceduralne aktivnosti vezano za objavljivanje odluka u toku”.
Disciplinske odluke VSTV objavljuje u anonimiziranoj formi.
Debevca se teretilo da se sredinom decembra 2020. godine sastao sa direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Osmanom Mehmedagićem, protiv kojeg je u tom periodu vođen postupak u Sudu BiH, da su se sreli u haustoru i otišli zajedno u privatne prostorije treće osobe, kao i da je taj snimak objavilo više medija.
Također, predmet disciplinskog postupka bile su i poruke predsjednika Suda BiH upućene tužiteljici Vedrani Mijović, koje je UDT okarakterisao kao neprimjeren sadržaj, a dio tužbenog zahtjeva bilo je i to da je Debevec od 2004., sa izuzetkom 2009., namjerno davao nedovoljno informacija o imovini u inostranstvu kroz lične finansijske izvještaje dostavljene VSTV-u.
Podignuti kriteriji za dokazivanje
Sjednica VSTV-a. Foto: BIRN BiH
VSTV je u saopćenju objavio ishod disciplinskog postupka, ali ne i detalje odluke i razloge troje članova komisije da oslobode Debevca odgovornosti. Te razloge objavio je u svom tekstu na društvenoj mreži LinkedIn nizozemski sudija Kees Van der Weide, koji je angažovan kao pravni stručnjak u Vijeću.
Van der Weide smatra da su članovi komisije pretvorili disciplinski predmet u krivični postupak, čime je ljestvica za dokazivanje podignuta neprihvatljivo visoko.
“Oni slijepo slijede ono što im je Odbrana rekla, ne tražeći nikakvu dokumentaciju ili druge provjerljive podatke. Nadalje, Vijeće unosi subjektivno značenje ‘namjernog’ ponašanja, što će dokazati disciplinsko tužilaštvo. Subjektivne namjere teško je dokazati, jer su one u glavi počinioca”, kaže on i objašnjava da je zbog toga, u ovakvim slučajevima, namjere treba utvrditi obrazloženjem onoga što proizlazi iz činjenica.
“Činjenica je da postoje nekretnine, upisane na ime tuženog, koje nisu prijavljene. To je, u najmanju ruku, nemar. Činjenica je da je boravio zajedno sa osumnjičenim kojem se sudi pred Sudom. To je namjerno ponašanje. Činjenica je da je slao neprikladne poruke. Njegove izjave u ovim porukama su važne. Namjere proizlaze iz sadržaja. Ovdje imamo ili odluku u kojoj je promašena poenta u disciplinskim predmetima ili članove Vijeća koji su radili do vrlo upitne oslobađajuće odluke jer je to ishod koji se morao postići od početka”, stoji, između ostalog, u analizi nizozemskog sudije.
Članovi Drugostepene disciplinske komisije u ovom slučaju bili su sudije Jadranka Stanišić i Mustafa Šabić te advokatica Duška Bogojević.
Analizom nizozemskog sudije iznenađena je advokatica Vidović, posebno jer smatra da Van der Weide dolazi kao korektivni faktor VSTV-a, što u ovom slučaju, prema njenom mišljenju, nije bio.
“On je davao komentare i prije nego je donesena presuda, čime je izašao iz okvira svog djelovanja, što je jako neprimjereno ponašanje od stranog sudije koji bi trebao uspostaviti standarde u VSTV-u. Ono što on navodi u analizi jeste pokazatelj da on nije shvatio suđenje. Poziva se na svjedoka Ajanovića, a taj čovjek uopšte nije svjedočio. Sugerisao je na sjednicama i dobacivao neke komentare, koji zaista nisu primjereni jednom sudiji. Mi ćemo njegovo ponašanje prijaviti nadležnim tijelima u Holandiji, koja ga je i poslala u BiH”, kazala je Vidović za BIRN BiH.
Zahtjev za objavu odluke
Osman Mehmedagić. Foto: BIRN BiH
Arben Murtezić, direktor Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH, mišljenja je da su svi disciplinski predmeti različiti i da se svaki posebno ocjenjuje.
“Treba vjerovati onima koji su donijeli takvu disciplinsku odluku. Ono što treba mijenjati u smislu poboljšanja pravosuđa jeste taj segment predvidljivosti disciplinskih postupaka, na čemu treba raditi”, kazao je Muterzić.
U slučajevima gdje je došlo do dokazivanja nevinosti, ne treba javno objavljivati odluke, smatra i Senka Nožica, advokatica sa dugogodišnjim iskustvom koja je u ovom slučaju također zastupala Debevca.
“Na to se mora staviti tačka. Smatram da je ispravno ne objaviti odluku ako je dokazana nevinost, iz razloga jer ta osoba nastavlja obavljati svoju funkciju. Mislim da je to korak povratka vjere u pravosuđe. Smatram da sud javnosti ovdje nije bitan, jer uglavnom dolazi od ljudi koji su frustrirani situacijom u društvu”, rekla je Nožica.
Nizozemskom sudiji nije jasno zašto VSTV oklijeva da objavi odluku. On kaže da je savjetovao predsjednika Vijeća da razmotri otvaranje cijele odluke i objavi je.
“Nisam pričao s njima [članovima Vijeća] zato što se nalazim daleko, ali sam im kroz sistem poručio da saopće predsjedniku moje mišljenje, a to je da bi trebao objaviti odluku. Nije mi jasno zašto oklijevaju jer se radi o pravosnažnoj odluci. S druge strane, većina rasprave bila je javna, samo je mali dio bio zatvoren za javnost, pa je čak i taj dio otkriven u završnoj riječi jer su advokat i tužitelj počeli govoriti o dokazima koji su se pojavljivali na zatvorenom dijelu”, rekao je sudija.
Poredeći dva disciplinska postupka koja su se vodila u isto vrijeme – protiv Debevca i glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, koja je nepravosnažno smijenjena s te pozicije – nizozemski sudija kaže kako se u medijima puno intenzivnije izvještavalo o predmetu protiv tužiteljice nego protiv predsjednika Suda.
“Ono što sam čuo od ljudi s kojim sam u kontaktu jeste da postoji iznenađujuća tišina u vezi s predmetom protiv Debevca. Ne znam zbog čega je tako, te zbog čega su svi toliko oštri prema Tadić ili je snažno podržavaju”, rekao je on.
Uticaj može imati i Debevčeva funkcija, s obzirom da je predsjednik Državnog suda, kazao je on.
“Ako pogledam ljude iz Nizozemske koji govore užasne stvari o premijeru ili ministrima, nikoga nije briga jer se svi osjećaju sigurno kritizirati na televiziji ili gdje god žele. Rekao bih da utjecaj ljudi na visokim položajima u Bosni nadilazi njihovu formalnu nadležnost”, kazao je Van der Weide.
U svom tekstu on je zaključio da BiH predstoji dug put do Bruxellesa “kada nosioci pravosudnih funkcija izbjegavaju odgovornost za ovakva ponašanja kao rezultat sličnih načina donošenja odluka”.
Predsjednik Državnog suda Ranko Debevec nije želio komentarisati odluku, kao ni navode nizozemskog sudije iznesene u analizi ovog slučaja.
Šta je zaključila Drugostepena disciplinska komisija?
U svom tekstu nizozemski sudija navodi da je Komisija zaključila kako Debevec nije imao namjeru niti je bio svjestan da će se susresti sa Mehmedagićem. Njihov susret se desio kada su se zajedno našli na događaju na koji ih je pozvao Muhamed Ajanović i za koji nisu znali unaprijed da će biti zajedno, navodi se u tekstu. Prema Van der Weideu, komisija je zaključila da nije postojala svjesnost ili namjera Debevca da se susretne s Mehmedagićem.
“Pozivajući se na Zakon o VSTV-u koji zahtijeva bilo namjerno, bilo nenamjerno ponašanje da utvrdi disciplinski prekršaj, komisija je zaključila da sastanak kojem je prisustvovao predsjednik Suda ne može biti okvalifikovan kao neprimjeren i zato tuženi ne može biti kažnjen za ‘ponašanje u ili van suda koje šteti ugledu sudije’”, navodi se u tekstu.
Stav Prvostepene komisije da je Debevec trebao napustiti sastanak ili ne sresti se s Mehmedagićem, nije prihatljiv prema zaključku Drugostepene komisije jer bi pokazao neprimjereno ponašanje prema Mehmedagiću i domaćinu, posebno imajući u vidu dnevne profesionalne obaveze sa Mehmedagićem, dodaje se. Kada je utvrdila te činjenice, Komisija nije ovo ponašanje mogla ocijeniti namjernim ili iz nehata, ili u bilo kojoj formi, jer je Debevec uhvaćen u “iznenadnim okolnostima i nastavio da se ponaša konvencionalno, što je bila jedina mogućnost, zaključuje Komisija”, prema tekstu nizozemskog sudije.
On takvu ocjenu smatra neočekivanom jer iako je Debevec bio iznenađem susretom s Mehmedagićem, on je s njim ostao neko vrijeme, a to je loše ponašanje za nekoga kome se sudi. Van der Weide smatra da je Debevec imao izbor i mogao napustiti sastanak i da to nema veze sa pristojnim ponašanjem prema drugih učesnicima ili domaćinu sastanka.
U slučaju neprijavljivanja imovine u Španiji, Komisija je zaključila da teret dokazivanja leži na disciplinskom tužiocu, koji nije dokazao namjeru Debevca da skrije imovinu, navodi se u tekstu.
Nizozemski sudija precizno iznosi zaključke Komisije.
“Imajući u vidu da je tuženi suvlasnik apartmana u Španiji i da je svjedokinja rekla da oni ne žive zajedno od 1999. godine, a da je apartman kupljen 1995. godine zajedničkim sredstvima, te da su se nakon razilaska dogovorili da će apartman pripasti njoj, a stan u Sarajevu njemu, Drugostepena komisija je zaključila da disciplinski tužilac nije dokazao da je tuženi svjesno dao nedovoljno informacija u svom godišnjem izvještaju o imovini jer se to ne može zaključiti iz izvedenih dokaza”, stoji u tekstu.
Kako namjera nije dokazana, ne postoji disciplinski prekršaj, dodaje se, te se dalje navodi kako se odluka Prvostepene komisije mora promijeniti jer je zaključila da motiv tuženog nije važan.
Van der Weide objašnjava da se ne radi o krivičnom nego disciplinskom postupku te kako nema sudijske nezavisnosti bez odgovornosti. Obaveza je prijaviti podatke o imovini, a to je prekršeno, navodi on.
Za treću tačku tužbe Drugostepena disciplinska komisija je prihvatila zaključak Prvostepene komisije da se ne radi o neprimjerenim porukama i kršenju sudijske etike. Komisija nije mogla prihvatiti žalbu disciplinskog tužioca da je tuženi koristio svoju poziciju i uložio dodatni napor da otkrije koje se istražne mjere protiv njega provode.
