U okviru ovog projekta kreirana je posebna metodologija dokumentovanja usmene historije od preživjelih svjedoka genocida, sastavljena od intervjua podijeljenog na život prije i tokom rata, te iskustva genocida, s ciljem prikazivanja postojanja zajednica koje su imale svoj jezik, kulturu, običaje…

Direktor Memorijalnog centra Emir Suljagić je naveo da su ove priče važne u cilju očuvanja historije jer se sudski procesi i presude ne bave duboko ljudskim sudbinama, pričama i njihovim životima.

“Mi imamo hiljade priča koje trebaju biti zabilježene. Nama je važno da se svaka priča zabilježi”, rekao je Suljagić.

U razmišljanjima kako oživjeti arhivu BIRN-a BiH sakupljenu tokom više od 15 godina praćenja suđenja za ratne zločine i bilježenja tema iz oblasti tranzicijske pravde, rodila se ideja za jedan ovakav projekat, kazao je direktor BIRN-a BiH Denis Džidić.

“Naša ideja jeste staviti u prvi plan živote prije pada Srebrenice i kasnije, umjesto konstantnog narativa negiranja genocida, i prikazati ko su ljudi iza brojeva, kakva su iskustva članova porodica stradalih osoba u genocidu. Bitno je da se insistira na tome da su to ljudi, porodice koje su izgubljene”, izjavio je Džidić.

Preživjele žrtve koje su govorile u sklopu ovog projekta, na čuvanje Memorijalnom centru predale su predmete koji se vežu za to iskustvo, ili predmete osoba koje nisu preživjele, ponekad i posljednje stvari pronađene uz posmrtne ostatke svojih najmilijih osoba, što je bilo naročito emotivno za mlade istraživače Memorijalnog centra Ahmu Mehmedovića i Mahira Omerovića.

Lamija Grebo, novinarka BIRN-a BiH, zahvalila se svima koji su ispričali svoje priče i predali predmet u sklopu projekta “Životi iza polja smrti”.

“Oni su kazali: ‘Želimo to predati, da se zna, i kako bi sutra i nakon nas ostalo sačuvano’”, rekla je Grebo, dodavši da su svi članovi ovog projekta istinski zahvalni i ponosni zbog povjerenja koje su im žrtve ukazale.

Ambasador Kraljevine Nizozemske Reinout Vos u svom je obraćanju kazao da je Haški tribunal osudio određeni broj osoba za genocid, a da se u zadnje vrijeme pojedinim izvještajima pokušavalo dokazati da nije bilo genocida.

Kako je rekao, mi moramo uzvratiti takvim narativima, a najbolji način za takvo nešto jesu svjedočenja preživjelih.

“Revizionizam u ovoj regiji nije spontana stvar. To je osmišljena strategija od političkih vođa”, izjavio je ambasador Vos.

U drugom dijelu konferencije zaključeno je da lične priče bude empatiju, koja dovodi do aktivizma i borbe protiv negiranja, da je potrebno promijeniti politički disurs koji stvara atmosferu za negiranje, te koristiti sva sredstva, poput modernih tehnologija za širenje istine i borbu protiv minimiziranja i revizionističkih narativa.

Kao jedan od preživjelih žrtava iz Srebrenice, Hasan Nuhanović je kazao da postoje priče i podaci koji su vezani za različite pojedince, ali da se kroz njihova svjedočenja provlači zajednički element. Zajednički narativ do kojeg se dolazi kroz te priče jesu poveznice, rekao je Nuhanović, dodavši da je Tribunal u Haagu te poveznice nazvao genocid.

On smatra da se protiv negiranja trebaju koristiti i moderne tehnologije kako bi se došlo do ciljne grupe.

Na kraju, učesnici konferencije su se osvrnuli i na važnost uključivanja oralne historije u sisteme formalnog i neformalnog obrazovanja.

Na konferenciji su prikazana dva videa iz projekta “Životi iza polja smrti”, u kojem o članovima svoje porodice koji su stradali u julu 1995. godine govore Jasmina Mašić i Amira Čakalović, koje su poklonile predmet koji ih veže za tu osobu.

Prikazan je i film o nastanku ovog projekta, a kao popratni događaj upriličena je izložba “Naša priča: Srebrenica”.

Usmena historija je jedna od najboljih načina borbe protiv negiranja genocida, zaključeno je na konferenciji, na kojoj su učešće uzeli brojni istraživači i pripadnici akademske zajednice, ali i predstavnici udruženja žrtava, koji su pozdravili očuvanje njihovih i iskustava onih kojih više nema.