Nikolić je u svjedočenju tokom procesa protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, vođenog pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, naveo da je korištena teška mehanizacija sljedećih kompanija: “Bratunačka ciglana u društvenom vlasništvu i Komunalno Bratunac u opštinskom vlasništvu (korištena je teška oprema i kamioni obje firme). Korišteni su kamioni koji su pripadali rudniku ‘Sase’, u državnom vlasništvu. Iz Autoprevoza Srebrenica oduzeti su kamioni. Oduzet je i bager iz građevinske kompanije u državnom vlasništvu ‘Radnik’ sa sjedištem u Srebrenici”.

“Nakon toga iskopana su tijela u grobnici u selu Glogova i tijela premještena u novu grobnicu u opštini Srebrenica […] Koordinisao sam funkcionisanje cijele operacije”, naveo je Nikolić.
Za zločine počinjene nakon pada enklave Srebrenica u ljeto 1995. godine, komandant Bratunačke brigade VRS-a Vidoje Blagojević je u Haagu osuđen na 15, načelnik inženjerije Zvorničke brigade Dragan Jokić na devet godina zatvora, a sâm Nikolić je u odvojenom postupku osuđen na 20 godina zatvora.

“Za kopanje su korišćeni rovokopači, a kamioni raznih preduzeća korišćeni su za prevoz tijela na lokacije sekundarnih grobnica budući da su kamioni Inžinjerijske čete bili stari i nisu se mogli koristiti ‘da se to završi’”, navodi Meldijana Arnaut-Haseljić u radu “Prisilni nestanci Bošnjaka u Srebrenici – Sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija”, objavljenom u okviru edicije “Monumenta Srebrenica”.

Ali za razliku od utvrđivanja pojedinačne odgovornosti vojnih rukovodilaca, pred domaćim niti međunarodnim pravosuđem nikada nije utvrđivana odgovornost kompanija koje su logistički pomagale u genocidu niti njihovih rukovodilaca. Neke internacionalne kompanije danas se suočavaju sa optužbama da su pomagale u počinjenju ratnih zločina, ali praksa i standardi za utvrđivanje odgovornosti pravnih lica i dalje je neujednačena i na svojim počecima.

Amor Mašović, direktor Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, nebrojeno je puta govorio i pisao o premještanju posmrtnih ostataka u sekundarne grobnice, pri čemu se “već jedanput destruirana tijela žrtava (destrukcije nastale prilikom prvobitnog ukopa uz upotrebu teške mehanizacije), iznova dekomponiraju pri iskopavanju iz primarnih, transportu i ponovnom ukopu na sekundarnim lokalitetima”.

“Ovakav necivilizacijski odnos spram tijela ubijenih, pokazat će se to znatno kasnije, ne samo da će otežati i u nekim slučajevima potpuno onemogućiti reasocijaciju (kompletiranje) posmrtnih ostataka žrtava, već će na duži rok odgoditi ili zauvijek onemogućiti identifikaciju tih žrtava”, ukazuje Mašović.

Operacija prikrivanja zločina genocida

Nisu tog ljeta u kojem je počinjen genocid u Srebrenici, a potom mjesecima prikrivani tragovi zločina premještanjem posmrtnih ostataka u sekundarne, pa i tercijarne grobnice, bili angažirani samo kamioni i bageri srebreničkih i bratunačkih kompanija.

Prema svjedočenju preživjelih, ali i dokumentima koji su godinama nakon rata prikupljani, bilo je tu teške mehanizacije, kamiona i autobusa kompanija s područja Milića i Zvornika, ali i iz susjedne Srbije.

Operacija prikrivanja zločina genocida, kako je to utvrdio i Haški sud i o čemu je BIRN BiH ranije pisao, trajala je od augusta do novembra 1995. godine, pri čemu je počinjeno “organizirano i sveobuhvatno nastojanje da se prikriju pogubljenja tako što su tijela otkopavana iz primarnih grobnica i iznova pokopavana u sekundarne grobnice”.

“Kad su bagerima tu primarnu grobnicu izmještali, tijela su se raspadala. U jedan kamion je išao jedan dio tijela, a u drugi – drugi. I onda ti kamioni nisu išli na jednu lokaciju, jednu grobnicu. U 60 ili 70 posto slučajeva tijela iz ovih izmještenih grobnica pronađena su na dva ili više lokaliteta”, ispričao je BIRN-u BiH Sadik Selimović, istražitelj Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, navodeći kako je pri izmještanju posmrtnih ostatak korištena “velika mehanizacija – iskopaj, zatrpaj, dovezi kamion”.

O korištenju velike, teške mehanizacije iz kompanija, koje su do rata bile u javnom ili državnom vlasništvu, govorilo se i u izvještaju Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, koju je prije 18 godina formirala Vlada Republike Srpske.

Prema pisanju jednog od članova Komisije Smaila Čekića, u Izvještaju se navodi kako je u zločinima učestvovalo, po različitim osnovama i na različite načine, više od 20.000 ljudi, uključujući i lica koja su lično odgovorna za konkretne događaje u i oko Srebrenice, uključujući i naredbodavce i neposredne izvršioce.

Osim onima koji su direktno počinili zločin i onih koji su im to naredili, izvještaj se bavi iosobama koje su pružale logističku podršku – bageristi, kamiondžije, vozači autobusa… te odgovornim osoba koje su bile na čelu komunalnih, građevinskih i autoprijevozničkih firmi, sve do onih koji su izdavali i točili gorivo u vozila do onih koji su osiguravali hranu i vodu.

Ovaj Izvještaj je nedavno odbacila Narodna skupština Republike Srpske.

Naredba nadređenog nije validna pravna odbrana

Za sugovornike BIRN-a BiH nema sumnje da su, osim egzekutora, i brojni drugi ljudi, poput vozača autobusa, koji su Srebreničane vozili na stratište, ili vozača kamiona i bagera koji su kopali jame i prevozili tijela ubijenih i po nekoliko puta, kao i rukovoditelji kompanija u kojima su bili zaposleni kazneno odgovorni za počinjeni zločin.

Operacija genocida, smatra Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, zapravo je “nezamisliva bez učešća cijelog niza pravnih lica kako u deportaciji, tako i u operaciji pokopavanja i prekopavanja masovnih grobnica”.

“Činjenica da su prijevozna sredstva bila ‘mobilisana’ putem takozvanog Ministarstva odbrane Republike Srpske ne mijenja stvari, jer je riječ o nezakonitoj operaciji, odnosno nezakonitim naređenjima. Naredba nadređenog nije validna pravna odbrana od suđenja u Nürnbergu”, ukazuje Suljagić.

Advokatica Nina Kisić upozorava kako je u utvrđivanju odgovornosti kompanija, odnosno ljudi koji su im bili na čelu, “bitno napraviti razliku da li su predmeti, odnosno usluge koje su kompanije pružale po osnovu mobilizacije ili po osnovi naručene i plaćene usluge”.

“Ukoliko su stvari/usluge mobilizovane, onda je jako teško zasnovati odgovornost”, smatra Kisić.

U drugim situacijama, nastavlja Kisić, “realno je zasnovati krivičnu odgovornost”. U tom smislu, za pravne osobe, citira i predviđene sankcije po Kaznenom zakonu BiH. To su novčana kazna, kazna oduzimanja imovine, kazna prestanka pravnog lica. Odgovornost za direktore, dodaje, zavisi od poduzetih radnji.

U svijetu je u posljednjih nekoliko godina u nekoliko slučajeva pokušano tražiti odgovornost kompanija za ratne zločine. Najpoznatiji je primjer Lundin Petroleuma, švedske kompanije čija dvojica rukovodilaca su pod istragom za odgovornost u pomaganju i podržavanju zločina u Sudanu.

Dvojica čelnih ljudi kompanije Ian H. Lundin i Alex Schneiter već nekoliko godina su pod istragom za sudjelovanje u ratnim zločinima koji su na području današnjeg Južnog Sudana počinjeni tokom građanskog rata između 1997. i 2003. godine. Istraga se odnosi na financiranje sudanske vojske i nekoliko milicija te protjerivanje lokalnog stanovništva iz regija u kojima je tvrtka planirala provesti istraživanje nafte.

Odgovorni u kompaniji, koja je suočena s korporativnom kaznenom odgovornošću, pojedinačnom i organizacijskom, sve navode negiraju smatrajući da “nisu učinili ništa loše tokom boravka u Sudanu”.

U Francuskoj se sredinom jula očekuje konačna odluka Ustavnog suda o drugom slučaju u kome se firma za proizvodnju cementa “Lafarge” suočila sa optužbama za ratne zločine. Dvije sirijske nevladine organizacija i 11 uposlenika ove kompanije podnijeli su sredinom 2017. godine krivičnu prijavu protiv kompanije da je navodno svojim poslovima u ovoj zemlji doprinijela zločinima protiv čovječnosti koje su počinili pripadnici takozvanog ISIL-a. Tokom 2019. Žalbeni sud u Parizu a potom i Vrhovni sud Francuske su odbili ove optužbe, a sada se očekuje konačna odluka Ustavnog suda.

Kompanije koje su podržavale naciste plaćale obeštećenje

Vraćajući priču u malo davniju prošlost, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović podsjeća na primjer nacističke Njemačke u kojoj je, kako kaže, “veliki broj kompanija koje su sudjelovale u Hitlerovom pohodu” učestvovao u obeštećenju žrtava holokausta.

“Da li će se to u nekom narednom periodu desiti i na ovim prostorima, veliko je pitanje”, navodi Tahirović.

Osobe koje su bile na vodećim dužnostima u kompanijama koje su pomagale počinjenju i prikrivanju zločina smatra odgovornim, “jer su sudionici genocida”, ali je skeptik u potrazi za odgovorom na pitanje hoće li odgovarati “s obzirom na stanje kakvo imamo u državi”.

Suljagić kaže da “Tužilaštvo Bosne i Hercegovine snosi primarnu odgovornost što osobe na čelu tih firmi, kao i pojedinačni radnici u tim firmama koji su vozili autobuse, kamione, bagere još uvijek nisu položile račun pred zakonom”.

“Tamo više nema odgovornih”

I drugdje su na području Bosne i Hercegovine korišteni resursi kompanija za počinjenje zločina ali i prikrivanje tragova. Tahirović na primjeru Prijedora prenosi svjedočanstva preživjelih.

“Kada su ubijeni ljudi, pripadnici bošnjačkog i hrvatskog naroda, kroz sam grad Prijedor voženi prema masovnoj grobnici ‘Tomašica’ – iz kamiona je tekla krv. U tome su sudjelovale kompanije kako rudnika ‘Omarska’, tako i drugih kompanija koje su tada bile na prostoru Prijedora. Takve informacije postoje i za mnoge druge gradove širom Bosne i Hercegovine”, priča Tahirović.

Suljagić je osobno vidio autobuse iz Srbije, a bili su to firmi iz Užica i Šapca, između ostalih, kojima su deportirani stanovnici Srebrenice. Na pitanje kako procesuirati, odnosno na kom sudu zatražiti pravdu, u takvim slučajevima preporučuje svim žrtvama i porodicama žrtava nešto slično kao u slučaju kompanija koje su služile nacističkom režimu – da “firme iz Srbije gone u parničnom postupku”.

“Svako ko je to preživio ima legitimaciju da ih tuži. Ne treba očekivati da će srbijansko pravosuđe učiniti bilo šta”, zaključuje Suljagić.

Problem je, na kraju – čega su svjesne i žrtve i preživjeli – što su kompanije koje su davale tešku mehanizaciju, kamione i autobuse i tako pomogle genocid jednostavno – propale.

Sve one koje je u svom svjedočenju spominjao Momir Nikolić mahom su odavno zaboravljene ili su završile u stečaju. BIRN BiH je kontaktirao stečajne upravitelje, no oni ili nemaju podataka o odgovornima u vrijeme rata ili samo odgovaraju: “Tamo više nema odgovornih.”