Dragan Vikić. Foto: BIRN BiH
Na poziv Odbrane Dragana Vikića svjedočio je Kerim Lučarević, koji je rekao da je bio jedan od osnivača “Patriotske lige”, a da je od 25. aprila bio na čelu Štaba Vojne policije.
On se prisjetio kako ga je 22. aprila zvao prijatelj sa Dobrinje, Senad Memišević, koji je bio u rezervnoj policiji i koji mu je kazao da je u naselje ušao transporter i da puca po stanovima.
Lučarević mu je, kako je naveo, rekao da ga moraju uništiti, a da mu je Memišević poslije javio da je transporteru spala gusjenica i da su zarobili osmoricu vojnika. Svjedok je kazao da mu je sugerisao da zarobljenike predaju policiji, kako im se ne bi ništa dogodilo a i kako bi se iskoristili za razmjenu.
Napomenuo je da se sa Dobrinje od 14. aprila nije moglo dolaziti u grad i da je prolaz bio moguć jedino ako bi se dogovorilo s “agresorskim snagama”.
Rekao je da je od Memiševića saznao da su zarobljenici dovedeni pred policiju i da je došao Jozo Anđić i odveo ih bijelim kombijem.
“Kako su prošli? Nemoguće! S kojim ciljem ako imate mogućnost da ih razmijenite?”, kazao je Lučarević.
Naveo je da mu je Talijan sutradan rekao da je razgovarao s nekim iz MUP-a i da su razmijenjeni.
Na pitanje braniteljice Adne Dobojlić da li bi bio spreman da se suoči sa nekim svjedocima koji su drugačije govorili, Lučarević je odgovorio da on nije vidio zarobljenike.
Odbrana ga je ispitivala i o Davoru Matiću zvanom Mišo Žmiro, Juki Prazini, kao i Nedžadu Herendi i jedinici “Ševe” – koji su spominjani u ovom procesu.
On je rekao da je Matić bio u rezervnom sastavu policije i da je imao jedinicu u Švrakinom. Kazao je da se Malik Krivić, šef policije u Novom Gradu, bojao Matića.
Lučarević je govorio o nekim samovoljnim postupcima Prazine, navodeći da su ga on i Ismet Bajramović jedne prilike pitali zbog čega radi take stvari i kome “polaže račune”, a da im je on odgovorio – Bakiru Alispahiću, tadašnjem načelniku Centra službi bezbjednosti (CSB) u Sarajevu.
Svjedok je ispričao da je u njegovu bazu jednom došao Nedžad Ugljen i rekao mu da ga šalje Asim Dautbašić kako bi dao podršku jedinici “Ševe”, koju je formirao. Lučarević je kazao da je to odbio jer je na osnovu ranijeg iskustva smatrao da se Dautbašiću ne može vjerovati.
Lučarević je rekao da je Vikić bio ugledan građanin i da je pokazao kako se brane grad i država. Kazao je da je u ratu imao nekoliko susreta s njim i da su dogovorili da čovjek iz njegove jedinice bude kod Vikića u Domu policije kao veza u slučaju potrebe za nekom intervencijom.
Na pitanje Vijeća da li ga je taj pripadnik obavijestio o ubistvima kod Doma, odgovorio je da nije.
Vikić je optužen s Jusufom Pušinom, Nerminom Uzunovićem i Mladenom Čovčićem za ubistva osam ratnih zarobljenika u Velikom parku 1992. godine.
Svjedok Omer Bašić negirao je vjerodostojnost dokumenta od 21. aprila 1992. u kojem su kao potpisnici navedeni tadašnji ministar odbrane Jerko Doko i komandant Hasan Efendić.
Bašić je rekao da je radio u Ministarstvu odbrane RBiH i da je blisko sarađivao sa Dokom. Naveo je da taj dokument nije bio u kabinetu i da je pečat koji su koristili bio drugačiji. On je pokazao na dva dokumenta koja posjeduje i na kojima pečat izgleda drugačije. Ukazao je na to da je i naziv institucije već bio promijenjen.
Svjedok je kazao da ga je poslije kontakta sa Odbranom zvao Doko, rekavši mu da ne zna za dokument i da ga sigurno nije potpisao.
Na pitanje Vijeća, svjedok se nije mogao izjasniti gdje je bio pečat koji je ranije korišten.
Kao svjedok Odbrane saslušan je fra Mirko Majdandžić, koji je 1992. bio tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
On je ispričao kako su imali susrete sa Vikićem i drugim pripadnicima specijalne policije, koji su s njim išli kao obezbjeđenje kada bi išao na Dobrinju zbog vjerskih aktivnosti.
Majdandžić je istakao primjere profesionalnosti Vikića i pripadnika njegove jedinice, kao i povjerenja koje su imali među građanima. Ispričao je kako se zatekao s njima kada su intervenisali prilikom upada na Bogosloviju.
Kazao je da su mu bili dali motorolu kako bi ih obavijestio u slučaju problema. Naveo je da je koristio njihov kodni naziv “Prenj” i da nije čuo da su komunicirali s Jukom Prazinom.
On je rekao da s optuženim Pušinom nije imao negativnih ili neprofesionalnih iskustava.
Suđenje se nastavlja 11. juna.
