“Silos”: Branilac i optuženi tokom suđenja zajedno ostarili i postali prijatelji

Odbrana Šabića istakla je da je za ovog optuženog ključno pitanje bilo da li je on bio komandir Policijske stanice u Pazariću od 1. juna 1992. godine.

Branilac Miodrag Stojanović naveo je da se u optužnici tvrdi da je Šabić od tog dana bio komandir i “de facto i de jure” (činjenično i zasnovano na zakonu), da Prvostepeno vijeće zaključuje da je bio komandir “de facto”, a da Odbrana tvrdi da nije obavljao tu dužnost prije septembra “ni de facto ni de jure”.

Stojanović se pozvao na 20 svjedoka Tužilaštva i Odbrana koji su govorili da je do septembra komandir bio Nail Hujić, kao i da su uloženi dokumenti koje je u junu i avgustu potpisivao Hujić u svojstvu komandira. Posebno je istakao video snimak iz avgusta 1992. na kojem među postrojenim policajcima stoji optuženi, a Hujić raportira i predstavlja se kao komandir.

Tvrdnja Tužilaštva da je Hujić u jednom trenutku napustio Hadžiće i da je dužnost komandira preuzeo Šabić, prema Stojanoviću, nije potkrijepljena dokazima. Izrazio je čuđenje što Hujić, koji je u međuvremenu preminuo, nije pozvan kao svjedok u ovom predmetu.

Stojanović se osvrnuo i na dokumente Tužilaštva koji ukazuju da je Šabić bio komandir u spornom periodu. Iznio je tvrdnje da su u pitanju greške.

Za dokument od 1. jula koji je u svojstvu komandira potpisao Šabić, branilac je naveo da je sastavljen u novembru nakon što je jedan inspektor došao u Stanicu i upozorio ih da određena dešavanja moraju pokriti dokumentacijom. Stojanović je kazao da je to vidljivo i iz činjenice da dokument nije protokolisan.

On je napomenuo da su ljudi iz škole “1. maj” odvedeni nakon što je 28. juna na objekat pala granata i usmrtila dva lica, te da tu više nije niko dovođen.

Odbrana je posebno ukazala na svjedoka koji je sam rekao da je preuzeo dužnost upravnika u školi, nakon čega je njegovo saslušanje prekinuto zbog samoinkriminisanja.

Prema riječima Stojanovića, kazna od šest godina izrečena Šabiću u prvostepenom postupku je apsolutno neprimjerena.

Stojanović je rekao da je ovo devetogodišnje suđenje vjerovatno rekordno u Sudu BiH i da se radi o izuzetno teškom predmetu. Naveo je da je na početku imao dileme da li da prihvati odbranu kao advokat iz Bijeljine, gdje se sretao sa ljudima koji su bili zatočeni u školi. Naveo je da su mu se tokom suđenja javila tri bivša zatočenika da svjedoče u korist Šabića.

“Ja sam za ove godine postao prijatelj sa Mirsom. Zajedno smo ostarili, dobili unučad… On je jedan dobar čovjek, ostario je, obolio… Radi se o starom i iskusnom policajcu”, istakao je na kraju Stojanović.

Optuženi Šabić je u obraćanju Apelacionom vijeću kazao da se ne stidi nijednog svog gesta. Istakao je da i danas ima prijatelje među Srbima i Hrvatima, te da su se javljali njegovoj porodici kad je uhapšen.

Šabić je za zločine nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima zatvorenim u logoru “Silos” u Tarčinu, školi u Pazariću i kasarni “Krupa” u Zoviku od 1992. do 1996. godine optužen s Fadilom Čovićem, Nezirom Kazićem, Bećirom Hujićem, Halidom Čovićem i Nerminom Kalemberom.

Odbrana Kazića u završnoj riječi je navela da je optuženi 19. januara 1993. godine preuzeo dužnost komandanta 9. brdske brigade Armije BiH i da je zatekao multifunkcionalni objekat Silos, gdje je bilo zatvoreno srpsko stanovništvo od kojeg je oduzeto oružje, vojna lica, kao i neki zbog krađe, ali da su tu bili i magacini raznih organizacija.

Branilac Milorad Rašević je kazao da je sve to obezbjeđivala 9. brdska brigada. On je naveo da prilikom primopredaje policija nije predala potvrde o oduzimanju oružja ni zapisnike o ispitivanju, pa Armija nije mogla ni da zna razloge njihovog zatvaranja.

Osvrćući se na optužbe za nečovječno postupanje, držanje u neuslovnom prostoru, izgladnjivanje, uskraćivanje medicinske pomoći te smrt jednog broja zatočenika, Rašević je naveo da Optužba manipuliše podacima. Rekao je da se poziva na svjedoke koji su razmijenjeni krajem 1992. godine.

Branilac je analizirao naredbe za odvođenje zarobljenika na radove, navodeći da je nekoliko njih potpisao Kazić, a ostale njegovi pomoćnici. Rašević je kazao da zarobljenici nisu vođeni na prvu liniju i da im život nije bio ugrožen.

Kad je riječ o optužbi za zatvaranje lica hrvatske nacionalnosti, branilac je rekao da su svjedoci govorili o zarobljavanju vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), koji nisu imali primjedbi na tretman Armije BiH.

Kazić je u završnoj riječi kazao da podržava sve materijalne dokaze iz kojih se mogu izvući zaključci o dešavanjima.

On je kazao da se prilikom hapšenja 2011. zapitao zašto baš on. Naveo je da je Opštinski štab Teritorijalne odbrane Hadžići promijenio pet komandanata, a da je kasnije transformisan u 9. brdsku brigadu, čiji je on bio treći po redu komandant.

Optuženi je rekao da je u Tarčinu i Pazariću vladala bijeda i da je bilo dosta izbjeglica. Kazao je da je po preuzimanju dužnosti zatekao složenu situaciju, uključujući sukob unutar Armije BiH na Igmanu između “Jukinih i Zukinih”.

“Neko je naredio da se 170 tih vojnika strpa u Silos i napravi katastrofu”, rekao je Kazić, dodajući da je bilo teško bilo šta napraviti u tom haotičnom stanju.

On je odbacio optužbe da je kočio razmjenu zarobljenika, navodeći da postoje stenogrami iz kojih je vidljivo da je o tome razgovarao politički vrh dvije strane.

Istakao je da je bio preopterećen vođenjem borbenih dejstava i da su zatvori bili sporedna stvar.

“Ako ćete mene, komandanta, optužiti da je čorba bila loša, onda ja nisam mogao ništa uraditi”, kazao je optuženi.

Dodao je da je komandant bio do 4. novembra 1994. godine.

“Silos je bio i prije i poslije Nezira Kazića”, kazao je optuženi, dodajući da se izvinjava ako je nekom nanijeta šteta i da je on učinio sve da zatvoreni odu svojim kućama.

Nastavak iznošenja završnih riječi je 27. maja.