Mnoge žrtve tada odustaju, kaže Amela Međuseljac iz Udruženja “Žena – žrtva rata” u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

“Ako im se otkrije identitet nemaju više sigurnost koju su imale prije nego što je do toga došlo”, govori Međuseljac.

Zaštićeni svjedoci koji otkriju identitet u parničnom postupku, ali i oni koji su javno svjedočili u krivičnom postupku nailaze tokom procesa traženja odštete i na druge probleme. Među njima je Milica Đekić koja je 1992. godine silovana u Posavskoj Mahali (općina Odžak).

“Mene su uveli u jednu sobu, ušao je Ilija Jurić, naredio mi je da se skinem. Ja sam ga molila da me ne dira. Udarao me je šakama po licu, oborio na pod… Morala sam da se skinem, bacio me je na leđa… Iživljavao se sa mnom… Silovao me je, poslije me bacio na stomak i silovao me u debelo crijevo, u usta me je silovao”, opisala je, između ostalog, Đekić pred Sudom Bosne i Hercegovine 2015. godine.

Jurić, nekadašnji pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), osuđen je na šest godina zatvora jer je zajedno s drugim osobama silovao Milicu Đekić, koju je Sud BiH uputio da dalje u parničnom postupku ostvari svoja prava.

Đekić kaže da je Jurić nedostupan i da ona ne može da ostvari prava na naknadu štete jer ne zna da li ima imovinu u BiH na sebi.

“Nedostupan je, ja sam dobila od Suda 2017. ili 2018. da je raspisana potjernica. Ja samo idem da dokažem istinu i samo istinu, i kad sam išla svjedočiti ja sam uvijek rekla idem da dokažem šta se počinilo, da se to ne ponavlja ubuduće nama i našoj djeci”, kazala je Đekić za BIRN BiH, dodajući da ne zna kako da dođe do rješenja.

Zakoni o parničnom postupku protiv zaštićenih svjedoka

Parlamentaena skupština i Vijeće ministara BiH. Foto: EPA/Fehim Demir

Prvi korak u otklanjanju problema je usvajanje Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Nacrt koji je predložilo Vijeće ministara BiH usvojila je Parlamentarna skupština u prvom čitanju, 30. marta ove godine.

Josip Grubeša, državni ministar pravde, kaže da ne očekuju amandmane na dostavljeni tekst, niti prepreku da Prijedlog zakona dobije podršku u drugom čitanju u Zastupničkom domu ali i u Domu naroda.

Pravnici i predstavnici udruženja žrtava pozdravljaju usvajanje na državnom nivou i nadaju se da će i na entitetskim nivoima i u Brčko distriktu doći do izmjena i dopuna parničnog postupka.

Lamija Tiro, pravna savjetnica u TRIAL-u International, kaže da ove izmjene podrazumijevaju da upravo oni svjedoci koji su svjedočili u krivičnim postupcima i imali zaštitu identiteta po Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka takve mjere imaju i u parničnom postupku.

“Da već pri samom podnošenju tužbe u parničnom postupku postoji određena zaštita identiteta da se tužba podnosi pod pseudonimom, da se navodi samo eventualno ime opunomoćnika. To je već nešto što je u praksi par puta pokušano i što je moguće, ali da je ozakonjeno i kroz izmjene zakona”, kaže Tiro.

Grubeša pojašnjava da trenutno važeći zakoni o parničnom postupku u BiH, koji su u najvećem dijelu u potpunosti međusobno usklađeni, nemaju garancije zaštite identiteta svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, što ovoj kategoriji žrtava u praksi onemogućava djelotvorno ostvarivanje njihovih zahtjeva za naknadu štete.

Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH uređuje mjere koje osiguravaju zaštitu svjedoka pod prijetnjom, ugroženih svjedoka, te posebne kategorije zaštićenih svjedoka u krivičnim postupcima pred Sudom BiH, kaže Grubeša, dodajući da ujedno Zakon pruža mogućnost čuvanja povjerljivosti ličnih podataka svjedoka u trajanju najviše 30 godina nakon pravosnažnosti odluke.

“U praksi se pojavljuje problem u slučaju kada zaštićeni svjedok koji je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen na pokretanje parničnog postupka, u cilju ostvarivanja naknade štete naknadno pokrenutog postupka primoran da otkrije svoj identitet”, pojašnjava Grubeša, dodajući kako je Ministarstvo pravde BiH s ciljem zaštite svjedoka i u parničnom postupku oformilo radnu grupu i da je zajedničkim radom nadležnih institucija usvojen finalni tekst amandmana za sva četiri procesna zakona u BiH.

“Riječ je o setu zakonskih izmjena i dopuna koje bi bez ikakvih daljih finansijskih implikacija po budžete, omogućile unaprijeđen zakonski okvir za zaštitu prava žrtava ratnih zločina s fokusom na one žrtve koje su pod zaštitom identiteta svjedočile u krivičnom postupku”, kaže Grubeša, dodajući da se ove izmjene odnose i na sve građane, uključujući i žrtve organizovanog kriminala i trgovine ljudima.

Tiro navodi da je TRIAL učestvovao u radnoj grupi Ministarstva pravde BiH, koje je jedino predložene izmjene uputilo dalje u proceduru.

“Entitetska ministarstva pravde i pravosudna komisija Brčko distrikta u toku radne grupe nisu dali svoje izjašnjenje na izmjene zakona, tako da ovakve izmjene još nemamo na entitetskim nivoima i Brčko distriktu. Jako bi važno bilo da i entitetski nivoi sada slijede primjer državnog nivoa i da se pokrenu izmjene zakona i na entitetskim nivoima”, govori Tiro za BIRN BiH, dodajući da tek kada i entitetski nivo bude imao izmjene zakona da ćemo moći govoriti o stvarnom ostvarenju prava za sve žrtve koje žele da pokrenu parnične postupke.

Dodaje da se naknada u većini slučajeva ne dosudi u krivičnom postupku, ali da u zadnje vrijeme ima i takvih slučajeva.

“Međutim imamo i dalje slučajeve u kojima sud uputi stranku koja je svjedočila u postupku, koja je žrtva, da naknadu štete potražuje u parničnom postupku”, govori Tiro.

Život svjedoka u kovertama

Sudnica u Sudu BiH. Foto: BIRN BiH

Amela Međuseljac iz Udruženja “Žena – žrtva rata” kaže da su predstavnici Udruženja u nekoliko navrata na sastancima u Sudu BiH tražili da se paralelno sa krivičnim postupkom vodi i parnični za naknadu štete, ali da im je odgovoreno da bi procesi duže trajali.

“Pokušali smo kroz projektne aktivnosti unutar organizacije da te parnične postupke, putem advokata, žene mogu same podnositi. U samom podnošenju tih zahtjeva one su trebale tražiti opet od Suda da se te mjere zaštite skinu samo za parnični postupak”, navodi Međuseljac.

Ti postupci su kako kaže predavani u nadležni sud u koverti i da je pristup tom zaštićenom svjedoku imao predsjednik tog suda i postupajući sudija.

“Naravno da je uvid mogao da ima i sam izvršilac ratnog zločina, ali da je to kao zakonom regulisano, da on ne smije otkriti identitet”, govori Međuseljac.

Advokat Amer Homarac pojašnjava da su se advokati dosjetili, iako to nema u zakonu, kako da se zaštićeni svjedok obraća sudu koji mu je dao zaštitu identiteta, da ukine te mjere za potrebe vođenja parničnog postupka.

“Zatim sud pred kojim se vodio krivični postupak obavijesti o pokrenutom parničnom postupku, kako bi sudija koji je ukinuo zaštitne mjere obavijestio postupajućeg sudiju u parničnom postupku. Nakon toga postupak dalje teče uz zaštitu identiteta. U tom slučaju nije po imenu i prezimenu već pod onim pseudonimom”, kaže Homarac.

Naglašava da su ovu praksu ustanovili advokati, te da iako neprecizirana u zakonu, sudije je koriste. Dodaje da ako određena osoba ne zna za ovu praksu i pokrene parnični postupak sama, ona otkrije svoj identitet. Smatra da žrtve nisu dobro informisane o mjerama zaštite i načinu svjedočenja pred sudom, te procedurama.

Međuseljac govori da neke žene žrtve rata nisu htjele ostvariti novčana primanja koja je zakon regulisao iz razloga da ne bi došlo do otkrivanja identiteta.

“Žene koje su presudile zločince, pet ili šest njih iz Udruženja, nisu htjele predati za parnični postupak dalje baš zbog otkivanja zaštite identiteta”, kaže Međuseljac.

Tiro dodaje da se u parnici, pored otkrivanja identiteta, može dogoditi ponovna retraumatizacija žrtava zato što se mogu susresti sa samim počiniteljem ili moraju ponovo ispričati šta im se desilo.

Advokatica Nedžla Šehić za BIRN BiH kaže da su imovinskopravni zahtjevi dosuđeni u krivičnim postupcima pred Sudom BiH u fazi izvršenja pred ovim sudom, ali je samo jedan realiziran i to dobrovoljno, dok u drugim predmetima nema imovine na kojoj se može provesti izvršenje, s obzirom da su izvršenici mahom na izdržavanju kazne, a nemaju imovine iz koje se mogu naplatiti imovinskopravni zahtjevi.

„Isti slučaj je i sa dosuđenom nematerijalnom štetom u parničnom postupku, s obzirom da neposredni počinioci koji su osuđeni za krivično djelo “ratni zločin”, od kojih se po našem zakonu jedino može naplatiti šteta, u pravilu nemaju imovine, ili je nisu ni imali ili su je otuđili da bi izbjegli ovu obavezu. Stav Ustavnog suda da se naknada štete u privilegiranom zastarnom roku može tražiti samo od neposrednih počinilaca koji su osuđeni za to krivično djelo je faktički doveo do toga da žrtve ne mogu ni na koji način realizirati naplatu ove štete, za koju je po svim konvencijama odgovorna država“, kaže Šehić.

Naglašava da je jedino rješenje da isplatu nematerijalne štete počinjene krivičnom djelom vrši država, koja se zatim regresira od osuđenih pocinilaca krivičnog djela, kakva je praksa u Evropskoj uniji.

„Jedino takav mehanizam bi osigurao naplatu štete žrtvama zločina“, ističe ona.

Ministar Grubeša podsjeća da je zahtjev za odgovarajućim izmjenama i poboljšanjima mjera zaštite svjedoka također upućen od strane Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija u martu 2017. godine.

“Ovaj problem je takođe adresiran u preporukama Pododbora za pravosuđe, slobodu i sigurnost između Evropske unije i Bosne i Hercegovine iz decembra 2017. godine u kojem je istaknuto da se od vlasti BiH, između ostalog, očekuje usvajanje izmjena svih zakona o parničnom postupku vezano za mjere zaštite identiteta svjedoka”, dodaje on.

Grubeša navodi i da Revidirana strategija za procesuiranje predmeta ratnih zločina predviđa unapređenje zakonskih okvira u vezi sa ostvarivanjem imovinskopravnih zahtjeva u parničnim postupcima svjedoka pod mjerama zaštite.