Obilježena mjesta stradanja i zatočenja u Livnu, Ljubuškom i Čapljini
Tokom decembarske akcije obilježena je jama iznad sela Zastinje na brdu Bašajkovac kod Livna. Tu je, prema podacima CNA-e, tokom septembra 1992. godine ubijeno i bačeno u jamu 13 osoba srpske nacionalnosti. Kako je saopćeno, žrtve su dovedene iz zatočeničkog objekta u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Livnu koji je bio pod upravom jedinica Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
“U Livnu smo bili i 2016., kada smo uspjeli obilježiti jednu lokaciju. Ovaj put obilježili smo i druge lokacije koje su služile kao zatočenički objekti ili mjesta ubistava. Te lokacije su još uvijek obavijene zavjetom šutnje, jako se malo govori o tome šta se tu dešavalo. Naš cilj je da bar malo podignemo svijest ljudi u Livnu o tome šta se događalo u proteklom ratu”, kazao je aktivista Dalmir Mišković.
Ekshumacija žrtava iz jame Zastinje izvršena je 1999. godine, a za njihovu smrt niko nije presuđen. Pred Sudom BiH za zločine počinjene u Livnu u dva predmeta pravosnažno je oslobođen Zdenko Andabak. Andabak je u jednom predmetu oslobođen optužbi za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, te u nasilnom preseljenju srpskog stanovništva, nezakonitom zatvaranju i doprinošenju sistemu zlostavljanja na području Livna.
U optužnici Tužilaštva BiH protiv Andabaka, Muamira Jašarevića i Seada Velagića, navodi se da su, iz posebne prostorije za zatočenike u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić”, optuženi Andabak, Jašarević i još nekoliko vojnih policajaca koji su im bili podređeni, izveli 13 civila srpske nacionalnosti, među kojima je bilo 12 lica zvanih “Ćelavci”. Ovih 13 osoba, prema optužnici, odvezeno je do jame “Dvogrla” na Bašajkovcu u blizini Zastinja, potom su iz kamiona izvedene i ubijene.
U odvojenom postupku Andabak je pravosnažno oslobođen optužbi za zločine počinjene u Grborezima kod Livna.
U Livnu su aktivisti obilježili i lokacije zatočenja Bošnjaka, dvoranu “Dalibor Perković Dali”, garaže “Elektroprivrede”, zgradu bivšeg Komiteta, te objekte osnovnih škola u naselju Zabrišće i Orguz. Spomenute lokacije su tokom ljeta i jeseni 1993., kako se navodi u saopćenju CNA-e, služile kao mjesta zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti s područja Livna, koje su podvrgnute nehumanim uslovima, ispitivanjima, prisilnim premještanjima, zlostavljanjima i premlaćivanjima. Upravu nad objektom, prema podacima CNA-e, imale su jedinice HVO-a. Prema navodima Udruženja logoraša “21. juli” iz Livna, za ove zločine još uvijek niko nije osuđen.
Aktivisti su tokom proteklih dana, kako se navodi, obilježili i objekat Vojno-istražnog zatvora (VIZ) u Ljubuškom, gdje su u periodu od aprila 1993. do marta 1994. godine bili zatočeni bošnjački civili i vojnici Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Kako navode iz CNA-e, zatočenici su fizički zlostavljani, prisilno premještani i ubijani.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je za zločine počinjene u Vojno-istražnom zatvoru u Ljubuškom po komandnoj odgovornosti osudio čelnike HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg Bosne (HZHB) Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Sud BiH je za zločine počinjene u Vojno-istražnom zatvoru u Ljubuškom osudio upravnika zatvora Ivana Kraljevića na zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, i pripadnike Vojne policije HVO-a Stojana Odaka, osuđenog na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, i Vicu Bebeka, kojem je izrečena kazna zatvora od jedne godine.
Centar za nenasilnu akciju obilježio je objekat Silos u Čapljini, gdje su, kako je saopćeno, tokom ljeta 1993. godine bile zatočeni žene, djeca i starije osobe bošnjačke nacionalnosti. Objekt je bio pod kontrolom Vojne policije HVO-a, navode iz CNA-e.
“U tom periodu su, osim žena i djece, dovođeni i muškarci Bošnjaci s područja okolnih sela i Čapljine. Zatočenici su bili u prenatrpanim prostorijama u nehumanim uslovima, sa ograničenim pristupom hrani i vodi”, navodi se.
Domovi kulture, škole, sudovi, policijske stanice i druge lokacije tokom rata u Bosni i Hercegovini korišteni su kao mjesta zatočenja, mučenja, nehumanog postupanja i ubistava, a nakon rata nisu obilježeni na adekvatan način kao mjesta stradanja.
“Nažalost, u mnogim slučajevima, radi se o zajednici koja je u nekom mjestu danas manjinska pa im se ne dozvoljava da obilježe mjesta zatočenja, mučenja ili ubistava. Ovom aktivnošću želimo ukazati na takvu praksu koja je prisutna u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i regionu, želimo iskazati podršku i solidarnost sa svim žrtvama koje se godinama bore za pravo na sjećanje te pozvati lokalne vlasti da omoguće i pomognu da se ovakve lokacije obilježe”, kaže članica grupe Tamara Zrnović.
