Dvadeset i pet godina nakon završetka rata u Hrvatskoj konačno je izrađen zakon koji će utvrditi prava civilnih žrtava sukoba, roditelja dece koja su ubijena, dece roditelja koji su ubijeni i porodica nestalih osoba. Hrvatska vlada očekuje da ga Skupština usvoji do kraja godine.

Zakonom se ozbezbeđuje novčana naknada ljudima koji su u ratu postali invalidi i onima koji su izgubili članove porodice, a finansijski će pomoći i kupovinu određenih pomagala poput proteze.

Branka Vierda iz Inicijative mladih za ljudska prava kaže da je ovo, uprkos dugogodišnjem odlaganju, dobra vest.

„Cjelovito zakonsko rješenje koje regulira ostvarenje prava i stjecanje statusa određenoj specifičnoj skupini – civilnim žrtvama rata dugo se očekivalo i vrijedno je da se donosi pa i 25 godina nakon kraja rata”, kaže Vierda za BIRN.

Onlajn javna rasprava o nacrtu zakona održana je prošle subote. Brojne organizacije koje su bile uključene u ovo pitanje pozdravile su donošenje nacrta, mada su neke upozorile da je moguće da nekim žrtvama budu uskraćena prava na novčanu naknadu, ortopedska pomagala i prioritet prilikom zapošljavanja i smeštaj u domovima za negu.

Noga i ruka civila vrede kao noga i ruka branitelja

Sahrana u Podravskoj Slatini u Hrvatskoj u decembru 1991. Foto: EPA/Paul Jenks.

Julijana Rosandić, predsednica Zajednice udruženja hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, izjavila je u oktobru za Večernji list da je zadovoljna nacrtom zakona, napominjući da je „krucijalno važno što on predviđa naknadu za gubitak člana obitelji“.

Prema novom zakonu, porodice civila koji su nestali u ratu, ali koji još nisu službeno proglašeni mrtvima, moći će da traže naknadu čak i u slučajevima kada za njih nije izdat smrtni list.

„Došlo je i do boljih uvjeta za osobe s invaliditetom, naime uspjeli smo se dogovoriti da noga i ruka branitelja bude vrednovana kao noga i ruka civila”, dodaje Rosandić.

Ona je i sama ranjena tokom rata, zajedno sa članovima porodice, kada su srpske snage iz susedne Bosne i Hercegovine granatirale Slavonski Brod, gde su oni živeli.

Prema novom zakonu, osobe sa invaliditetom koje su ranjene u ratu, u zavisnosti od invaliditeta, moći će dobiti mesečnu naknadu od 114 do 3824 kuna (od 19 do 506 evra).

Rosandić, pored Ombudsmana i nevladinih organizacija, godinama poziva hrvatske vlasti da donesu ovakav zakon, jer postoje zakoni koji regulišu prava vojnih i civilnih invalida i žrtava ratnog seksualnog nasilja, ali ne i zakon koji reguliše prava civilnih žrtava rata.

Međutim, Vierda smatra da je potrebna „sveobuhvatna strategija” koja će se baviti svim pitanjima proizašlim iz rata 1990-ih, a ne samo niz zakona.

Neki učesnici javne rasprave su upozorili da će u nekim slučajevima biti teško na papiru dokazati da žrtve ispunjavaju uslove za primanje naknade.

Ako žrtva traži naknadu na osnovu bolesti ili povrede uzrokovane ratom (zbog eksplozije, pucnjave, zatvaranje u logoru), ona to mora dokazati medicinskom dokumentacijom koja je pribavljena u vreme povrede, tokom oslobađanja iz zarobljeništva ili u roku od 30 dana nakon toga.

Zagrebačka nevladina organizacija Centar za mirovne studije je tokom javne rasprave istakla da „ne smatra realnim da su sve civilne žrtve rata u roku od trideset dana nakon zlostavljanja imale priliku doći do medicinske dokumentacije”.

Zato je ova nevladina organizacija predložila „uvođenje alternativnih načina koji nedvojbeno pokazuju način nastanka traume/ozljeda poput iskaza svjedoka, medijskih zapisa, izvještaja međunarodnih i nevladinih organizacija i sl”.

Vierda napominje da ratne izbeglice, raseljene osobe i povratnici nisu uključeni u trenutni nacrt zakona, mada veruje da će konačna verzija zakona doneti koristi „većem broju žrtava nego što je nacrtom prijedloga predviđeno”.

„Nadamo se da će zastupnici i zastupnice Hrvatskog sabora u raspravu biti uključeni i uključene na konstruktivan način imajući u vidu da određene grupe ljudi koje jesu civilne žrtve rata, u ovoj fazi, nacrtom prijedloga Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, nisu obuhvaćene”, dodaje ona.

Sve žrtve su obuhvaćene, ali postoje izuzeci

Komemoracija u znak sećanja na srpske civile ubijene 1995. godine, selo Grubori kod Knina, avgust 2020. Foto: EPA-EFE/Miro Lelas.

Ivica Akmadža, generalni sekretar Ministarstva branitelja, u oktobru je za Večernji list objasnio da će zakon obezbediti prava „svim stradalnicima”. On će važiti kako za hrvatske državljane, tako i za strance ako su „u trenutku stradavanja imali prebivalište ili boravište na teritoriju RH“, odnosno ako ta prava već ne ostvaruju od države čiji su državljani ili gde prebivaju.

„No zakon striktno navodi kako prava ne mogu ostvariti pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na RH, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja“, rekao je Akmadža.

Ali neki posmatrači upozoravaju da bi srpski civili mogli imati poteškoća da dokažu da nisu pomagali ili sarađivali sa „neprijateljem”.

„Smatramo potrebnim preciznije odrediti pojmove pomagača ili suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi, kao i u kojem postupku i temeljem kakve odluke će se utvrditi da je neka osoba bila pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koje su sudjelovale u oružanoj agresiji na Hrvatsku“, komentarisali su iz kancelarije pravobranioca tokom onlajn javne rasprave.

Zakon takođe definiše da je civilni invalid Domovinskog rata, između ostalog, „osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je dobila uslijed zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija“.

Vierda ističe da će ova definicija isključiti žrtve „koje su bile zatočene i mučene u zatočeničkim objektima pod kontrolom hrvatskih snaga”.

Navela je primere logora Lora u Splitu, vojnog zatvora Kerestinec kod Zagreba i Zagrebački sajam, gde su zlostavljani uglavnom srpski ratni zarobljenici i civili.

Predrag Fred Matić, hrvatski poslanik u Evropskom parlamentu i bivši ministar branitelja, pozdravio je zakon jer su u „svakom ratu civilne žrtve zapravo najveće žrtve ”.

„Vojnik kada uzme pušku u ruku, onda i zna otprilike šta ga može čekati i čega se prihvatio, a civili su stvarno nevine žrtve, kolateralne žrtve”, ističe Matić za BIRN.

On dodaje da je sličan zakon pripremio 2014. godine, ali da predlog nikada nije ugledao svetlost dana zbog 18-mesečnog protesta hrvatskih branitelja koji su postavili veliki šator ispred ministarstva, a koji su podržali desničarski političari.

Neki branitelji i desničari su smatrali da u tom zakonu nije bilo jasno naglašeno da su Srbi devedesetih godina započeli oružanu agresiju na Hrvatsku i da bi neki od agresora mogli imati koristi od predloženog zakona, jer je Matić imao nameru da njime obuhvati sve žrtve rata, uključujući i Srbe.

„Rekli su: ‘Fred, izjednačavaš žrtvu i agresora“, priseća se Matić.

Bivši ministar objašnjava da je sproveo anketu uz pomoć nevladinih organizacija koje su utvrdile da je broj civilnih žrtava rata u Hrvatskoj oko 10.000.

„Tu dolazimo do ‘catcha’, jer, ugrubo govorim brojke, 9,000 žrtava su Hrvati, ali nažalost, to govorim pod navodnicima, i tisuću žrtava je među srpskim stanovništvom – što je bilo crvena krpa za te braniteljske udruge”, naglašava on.

Matić ističe da sve civilne žrtve treba tretirati jednako. „Tata Jovo, ako je bio četnik, on nema nikakva prava od ove države, ali njegov sin, mali Jovica, ako mu je granata otkinula nogu, njemu hrvatska država treba dati protezu koja mu treba“, navodi on kao primer.

„Ako će Jovica ispaštati zbog tate Jove, mi se nismo pomakli od nule”, zaključuje on.