Dokument je naslovljen na Arkana, a u jednoj tački ovog naređenja stoji: “Komandanti korpusa i garnizona na području operacija i čišćenja terena su pod komandom pukovnika Ražnatovića i dužni su ispunjavati isključivo njegova naređenja“, dok se Ratko Mladić, general Vojske Republike Srpske koji je u Haagu prvostepenom presudom osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid i druge zločine u BiH, pominje kao neko ko će “davati podršku”.
U dokumentu se, između ostalog, navodi: „Bez obzira na žrtve, zauzeti sve strateške objekte…”, a u drugom dijelu se dodaje da vojnici imaju zadatak “raseliti muslimansko stanovništvo bez obzira na žrtve…”.
Dokument također navodi da je glavna komanda iz Beograda upravljala korpusima Vojske Republike Srpske (VRS), posebno Hercegovačkim i Drinskim, ali i paravojnim jedinicama.
Autor teksta je novinar Edin Subašić, koji je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je rekao da mu je dovoljan povod za objavljivanje samog dokumenta bio haaški broj koji se nalazi na njemu.
„Tekst sam objavio iz razloga što se na njemu nalazi broj Tribunala u Haagu. Korišten je u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, a nigdje nisam naišao na informaciju da je on osporen. Sam sadržaj dokumenta meni nije bio sporan. Ja sam tokom ratnih dešavanja nagledao se ovakvih dokumenata, naredbi, pisanih na koljenima, u rokovniku, a koji su kasnije bili relavantni dokazi na sudovima“, kazao je Subašić, koji je, kako je rekao, tokom ratnih dešavanja bio je obavještajni oficir u Armiji Bosne i Hercegovine.
Navodni dokument iz marta 1992. godine. Izvor: MKSJ
Advokati i istraživači haške arhive za BIRN BiH su potvrdili da je dokument lažan.
Hikmet Karčić koji se u svom akademskom radu već godinama bavi logorima i ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, smatra da ovakav dokument predstavlja potpunu naivnost korisnika društvenih mreža, ali nažalost i pojedinih medija u BiH.
„Vrlo amaterski pokušaj manipulisanja javnošću je u pitanju. Dokument se pojavio prije otprilike tri godine. Na njemu nema datuma, broja protokola, pečata“, kazao je Karčić.
Mladić u martu 1992. u Kninu, ne BiH
Ratko Mladić u Sarajevu 1993. godine. Foto: EPA/ENRIC MARTI
Pretragom baze predmeta ICTY, ovaj dokument se može naći u dokazima gdje je uveden na zahtjev odbrane u predmetu Stanišić i Simatović.
Iako se na samom dokumentu nalazi Haaški broj, to ne znači da je on ispravan, odnosno da nije lažan, kazao je za BIRN BiH Miodrag Stojanović, jedan od advokata iz Mladićevog advokatskog tima u Haagu.
„Sve što neko dostavi Tribunalu zaprimi se pod određenim brojem protokola u Haagu. Međutim, to ne znači da je automatski i relevantan dokaz… Ako je dokument iz marta 1992. godine, apsolutno je jasno da je lažan, jer Ratko Mladić je tek 9. maja 1992. godine dobio čin majora, a 12. maja imenovan za generala VRS. Odgovorno tvrdim da ovaj dokument nikad nisam vidio tokom dugogodišnje odbrane Mladića u Haagu, ni od strane Tužilaštva ni bilo gdje drugo“, kazao je Stojanović.
Mladićeva funkcija u dokumentu jasan je indikator da se radi o lažnom dokazu, smatra Avdo Huseinović, koji se godinama bavi istraživanjem ratnih dešavanja u BiH.
„Mladić je u periodu za koji se dokument veže, a to je bio mart 1992. godine, bio u Kninskoj Krajini. Dakle nikako nije mogao u tom periodu biti potčinjen Arkanu na teritoriji BiH. Čak ni Drinski korpus VRS-a nije postojao u martu 1992. godine, a u dokumentu se jasno navodi da ukoliko zatreba, da se aktivira Drinski korpus. Formiran je tek krajem 1992. godine“, kazao je Huseinović za BIRN BiH.
Profesor Karčić je dodao i da je u postupku protiv Stanišića i Simatovića – bivšim rukovodiocima Službe državne bezbjednosti Srbije, kojima i dalje traje suđenje za zločine u BiH u Haagu – utvrđeno da se radi o falsifikatu.
Huseinović je stava da je ovakav dokument plasiran u javnosti sa ciljem izazivanja senzacije, a sličnog stava je direktor Memorijalnog centra Srebrenica i istraživač genocida u BiH Emir Suljagić.
„Ko je ikada vidio ozbiljnu naredbu JNA, odmah može zaključiti da sporni dokument nije pisan u formatu JNA oficira. Suluda je ideja da oficiri JNA ostave pisani trag u kojem daju otvorenu podršku Arkanu, kao i to da javno u naredbi napišu da se raseli muslimansko stanovništvo bez obzira na žrtve“, kazao je za BIRN BiH
Željko Ražnjatović Arkan i Radovan Karadžić u oktobru 1995. godine. Foto: EPA
Suljagić dodaje da je jedna mogućnost da je dokument nastao „kao legitimna vojna propaganda Armije BiH“, što je, prema njemu, potpuno opravdano u vrijeme ratnih sukoba.
„Međutim, bliže sam mišljenju da je nastao namjerno od strane obavještajnih službi Srbije kao takav, kako bi se kasnije moglo manipulisati i sa vjerodostojnošću haških dokaza, koji su zaista validni. Jer kada nešto uđe u mainstream, a kasnije se ispostavi lažnim, onda se time lako manipuliše da se diskredituju i ozbiljne stvari, u ovom slučaju relevantni dokazi o ulozi srpskih generala u zločinima u BiH“, mišljenja je Suljagić.
Fake news i ratni zločini
Portal Raskrinkavanje koji se bavi provjerom tačnosti informacija u medijima, često se u svom radu susretao sa dezinformacijama, čija su tema bili ratni zločinci, tako što su anonimni portali iskorištavali čitanost tema i zarađivali novac na osnovu senzacionaličkih dezinformacija o navodnim “otkićima”, odnosno lažnim izjavama ratnih zločinaca, tvrdi urednik Emir Zulejhić.
„Zabilježili smo jedan značajan primjer dezinformativne kampanje o samim ratnim zločinima krajem prošle godine, a u kojem su učestvovali i anonimni i privatni i javni mediji iz Srbije i BiH. Beogradske Večernje novosti su 23. i 24. decembra objavile dva članka o navodnom materijalu Švajcarske federalne obaveštajne službe koji, prema tvrdnjama ovog lista, osporava zvanične verzije o okolnostima pod kojima se odvijao rat u bivšoj Jugoslaviji. U člancima koji su objavljeni se tvrdilo da navodni švicarski obavještajni dokumenti govore o izrežiranim masakrima na sarajevskoj pijaci Markale, o Srebrenici kao o prevari i o logoru Trnopolje kao farsi međunarodne zajednice”, kazao je Zulejhić za BIRN BiH.
Autorica publikacije „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“ Lejla Gačanica kaže da je zbog stalnog negiranja zločina i nedostatka zakonskog regulisanja ovog problema važno govoriti o tome zašto „fake news“ i interpretacije činjenica, posebno one koje se tiču rata na prostoru bivše Jugoslavije, tako lako prolaze ne samo u medijima, pa time i kod čitatelja.
„Društvena klima, prošlost ovih zemalja je zasnovana na bar tri interpretacije prošlosti, međusobno isključive i suprotstavljene. I pored utvrđenih činjenica o mnogim ratnim događajima, mi i dalje živimo u interpretacijama istih… Mi smo sve ove godine gradili okruženje u kojem se interpretacije tretiraju kao istina jer dolaze od odgovarajućih – etničkih, nacionalnih, „naših“ – izvora, uzimajući utvrđene činjenice samo onda kada nam to odgovara. U sva tri narativa, sva tri etnička korpusa. Stoga ni mediji ne ostaju pošteđeni da prenose neprovjerene ili čak svjesno lažne informacije“, kazala je Gačanica za BIRN BiH.
„Fake news“, posebno oni koji se temelje na senzacionalizmu vezanom za rat i ratne zločine, kako kaže Gačanica ojačavaju podjele i mržnju koja se nastoji institucionalizirati u društvima regiona.
* Ovaj članak je izmijenjen kako bi ispravno bilo napisano ime Hikmeta Karčića. Ranije je greškom bilo napisano Fikret Karčić.
