Vijest

Problem nacionalne grupe predmeta podignut na najviši državni nivo

11. Septembra 2020.13:34
Problem izučavanja nacionalne grupe predmeta u povratničkim sredinama uskoro će se naći pred najvišim zakonodavnim tijelom u državi – Parlamentarnom skupštinom Bosne i Hercegovine, a vjerojatno potom i pred Vijećem ministara BiH.
Parlament BiH. Foto: Parlamentarna skupština BiH

Nakon što početkom nove školske godine nije ispoštovana presuda Vrhovnog suda Republike Srpske o obavezi uvođenja nacionalne grupe predmeta za djecu bošnjačke nacionalnosti u Vrbanjcima, te izignoriran apel roditelja djece srpske nacionalnosti iz Glamoča da im se omogući praćenje nastave na maternjem jeziku, zastupnici opozicije u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine pokrenuli su inicijativu za rješavanje tih pitanja na najvišem državnom vrhu.

Osim nacionalne grupe predmeta, zastupnici traže od izvršne vlasti da osigura i upisivanje naziva jezika u školske dokumente u skladu sa službenim nazivima navedenim u Daytonskom sporazumu, te ukidanje svih drugih oblika diskriminacije u školama u Bosni i Hercegovini.

Konkretan povod za ovakvu inicijativu bili su apeli roditelja iz Glamoča, o čemu je Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ranije pisala, koji smatraju da problem srpskog jezika u toj sredini “može riješiti Milorad Dodik jednim pozivom Draganu Čoviću”. Inicijativu su potaknuli i problemi djece iz Vrbanjaca i njihovih roditelja, koji se protive zloupotrebi prava na bosanski jezik u Republici Srpskoj, ali i praksi kojom se na području Federacije BiH “uskraćuje pravo na učenje srpskog ili hrvatskog jezika”.

“Jasno je da muka progovara iz te roditeljske rečenice, ali ona istovremeno ilustruje koliko je sistem i sistemska rješenja postao obesmišljen u Bosni i Hercegovini”, kaže Damir Arnaut, jedan od zastupnika koji su pokrenuli ovu inicijativu, komentirajući za BIRN BiH stav roditelja da se “jednim pozivom rješava problem”.

“Neshvatljivo je da državne institucije, koje građani skupo plaćaju, nisu po službenoj dužnosti, na vlastitu inicijativu, dale najviši prioritet ovom pitanju, a ne da čekaju da im se neko obrati ili da postupak obustavljaju iz razloga činovničke prirode”, dodaje Arnaut.

Svjestan je – uvažavajući i činjenicu da je obrazovanje u nadležnosti entiteta i kantona, ali i da su međunarodne obaveze u isključivoj nadležnosti države – da inicijativa zastupnika koju je pokrenuo predstavlja najbolji i najbrži način da se problem riješi.

Sličnu inicijativu, ali na lokalnoj razini, pokrenuli su zastupnici srpskog naroda u Skupštini Kantona 10. Oni će tražiti uvođenje srpskog jezika u glamočke škole, pozivajući se na Daytonski mirovni sporazum.

“Krajnje je vrijeme da se shvati da su Srbi konstitutivan narod i da se poštuje Daytonski mirovni sporazum”, rekao je delegat u Parlamentu Federacije BiH Goran Broćeta u izjavi agenciji SRNA, najavivši obraćanje kantonalnom ministru znanosti, prosvjete, kulture i sporta.

“Neizučavanje srpskog jezika u Glamoču samo je jedan od niza problema sa kojima se suočavaju srpski povratnici, uz nezakonita i neustavna nacionalna obilježja, precrtavanje ćiriličnih naziva na tablama pored puta, nebrigu o povratnicima i mnoge druge probleme”, izjavio je on.

O problemima srpskih povratnika u tom entitetu govori i Mile Marčeta iz Asocijacije Srba u Federaciji BiH.

“Nije ovdje samo jezik problem. Ovo je tragedija civilnog društva i nepoštivanje ljudskih prava, ali i Ustava Bosne i Hercegovine i Federacije BiH. Kakva škola? Niko ovdje ne priznaje ništa. Nisu djeca kriva i nije niko kriv, nego je sve nečiji interes, a sve u cilju toga da Srba nema na ovom prostoru”, kaže Marčeta u telefonskoj izjavi za BIRN BiH.

BIRN BiH je pisao o situaciji u Vrbanjcima, te roditeljima koji godinama vode pravosudni spor o uvođenju nacionalne grupe predmeta. Osnovni sud u Kotor Varošu donio je rješenje o izvršenju presude kojom se uvodi nacionalna grupa predmeta bošnjačkoj djeci u Osnovnoj školi “Sveti Sava” Kotor Varoš, kojoj pripada Područna škola Vrbanjci. Iako škola ima pravo na prigovor, to ne zaustavlja tok izvršnog postupka.

Na pitanje kako je moguće da pojedinac ili ustanova, bilo da je riječ o direktoru škole, samoj školi, ministarstvu ili entitetu, mogu biti iznad zakona, ali i presuda najviših pravosudnih institucija u entitetu i državi, Arnaut odgovara da s jedne strane “problem dijelom leži u činjenici da mnogi rukovodioci u svakom dijelu Bosne i Hercegovine – bilo da se radi o ministrima, direktorima, šefovima i slično – smatraju da upravo ‘njihov’ jezik treba biti jezik javne institucije kojom upravljaju iako se radi o vlasništvu svih građana tog entiteta, kantona ili općine, a ne o njihovoj privatnoj svojini”.

“I konačni, najveći dio problema je što institucije ne rade svoj posao i ne sankcionišu takvo ponašanje. Jedna oštra sankcija – a zakoni na svim nivoima propisuju i krivične sankcije za one koji drugima uskrate ili ograniče upotrebu službenog jezika ili pisma – bila bi dovoljna da druge natjera da debelo razmisle o svojim postupcima”, ukazuje Arnaut.

Nemaju problem s korištenjem maternjeg jezika samo djeca bošnjačke ili srpske nacionalnosti, nego su često u problemu i oni koji se koriste hrvatskim jezikom. I na to ukazuje Arnaut, te primjećuje kako je “u javnim ustanovama i preduzećima Federacije BiH u bošnjački dominantnom dijelu teško naći natpise na hrvatskom jeziku, a o srpskom da se ne govori”. I gotovo je identična situacija, dodaje, “u tzv. hrvatskim krajevima, kao i u Republici Srpskoj”.

“Jezik je na udaru jer je najvidljivija odlika multietničnosti, a multietničnost se kosi s politikom dominacije jednog naroda na jednom dijelu teritorije. No multietničnost nije samo vrlina koju Bosna i Hercegovina ima, već i njena svojevrsna međunarodna obaveza. Ako zaštitimo prava svake individue da koristi svoj jezik na svakom pedlju Bosne i Hercegovine – što je konkretna međunarodna obaveza – istovremeno štitimo tu multietničnost”, konstatira Arnaut.

Arnaut upozorava na moguću štetu za državu i društvo ako slučajevi, poput onemogućavanja korištenja maternjim jezikom djeci školske dobi, ali i njihovim roditeljima, jednog dana završe na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nesporno mu je da će “svaki takav slučaj rezultirati pobjedom onih kojima je pravo na jezik na bilo koji način uskraćeno, jer Evropska konvencija i sudska praksa ne može biti jasnija po tom pitanju”.