Bračni par Sezair (50) i Anifa Skenderi (48), njihova 20-godišnja kćerka Adrijana i njena 70-godišnja baka Dulja bili su kosovski Bošnjaci koji su živjeli u naselju Tusus, u opštini Prizren. Svi su ubijeni.

Za njihova ubistva niko nije odgovarao. Njihove komšije kažu da ništa nisu vidjeli niti čuli, ali Redžepi ne vjeruje da je to istina.

Tusus je vrlo malo naselje i nakon masakra porodice Skenderi, prema riječima Redžepijeve, većina mještana mjesecima nije napuštala svoje kuće od straha.

“Oko 100 mladih prijatelja prelijepe Adrijane Skenderi tugovalo je na njenoj sahrani”, priča Džezair Murati, bivši poslanik iz Prizrena, koji je i sam prisustvovao ukopu.

“Nisu zaslužili da umru”, kaže Murati, pokušavajući da zadrži suze.

U junu 1999. okončano je NATO bombardovanje Jugoslavije, a Slobodan Milošević je povukao svoje snage sa Kosova, čime je završen rat s Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK).

Tada je odgovornost za upravljanje Kosovom preuzela Misija Ujedinjenih nacija, UNMIK, i dok su izgradnja institucija i očuvanje mira između Albanaca i Srba bili prioritet, druge zajednice poput bošnjačke, postale su meta nasilja na Kosovu.

Od jula 1999. do 2002. godine, nestalo je, ubijeno ili ranjeno oko 80 Bošnjaka. Prema Bošnjacima koji su razgovarali sa BIRN-om, oni su napadani od strane albanskih “huligana” koji su se lažno predstavljali kao borci OVK i zbog jezika na kojem govore, povezivali ih sa Srbima.

Niko nije osuđen za ove napade. Ali Redžepi se nada da će se Specijalizovana vijeća i Specijalizovano tužilaštvo Kosova, takozvani Specijalni sud sa sjedištem u Haagu, pred kojim će se suditi bivšim pripadnicima OVK za ratne i poslijeratne zločine, pozabaviti slučajem Skenderi.

“Tražila sam da se ubistvo porodice Skenderi spomene pred Specijalnim sudom”, govori ona.

Danas na Kosovu živi oko 27.000 Bošnjaka. Kažu da su sretni što tamo žive, iako se suočavaju sa siromaštvom, nezaposlenošću i diskriminacijom od strane Albanaca i Srba.

Međutim, ono što stvarno žele je značajno učešće u političkom sistemu Kosova kako bi njihovi interesi bili adekvatno zastupljeni.

Nacionalizam “važniji od jednakih prava”

Predstavnik zajednice kosovskih Bošnjaka Džezair Murati (desno) razgovara sa novinarom Adilom Kulenovićem u Sarajevu 2001. godine. Fotografija Džezaira Muratija.

Alen Azari, direktor Bošnjačke škole u selu Planjane u dolini Župe kod Prizrena, za BIRN kaže da je tokom rata od Bošnjaka traženo da se mobilizuju i bore zajedno sa Srbima.

Bili su suočeni s užasnim izborom, naglašava Azari: “Kako smo se mogli boriti protiv Albanaca sa kojima smo svakodnevno živjeli, a kako da se ne borimo zajedno sa Srbima kada su bili toliko moćni?”

Nakon rata, Bošnjaci su živjeli u siromaštvu i strahu od napada, pokušavajući da se integrišu učeći albanski jezik ili su se izolovali od svijeta i ostajali u svojim kućama.

Ali Redžepijeva objašnjava da se “situacija za nas Bošnjake prije i nakon rata nije puno promijenila” – promijenila se samo etnička zajednica na vlasti.

Prije rata bilo je važno biti “srpske nacionalnosti”, a nakon rata “albanske nacionalnosti”, dodaje ona.

“Srbi nas nisu poštovali zbog vjeroispovijesti i sličnosti naše tradicije sa albanskom. Albanci nas nisu poštovali zbog sličnosti našeg jezika sa srpskim”, kaže ona.

I za Srbe, i za Albance, nacionalizam je vrlo važan, dok su obrazovanje i jednaka prava manje važni, naglašava ona.

Objašnjava da je bošnjačka zajednica uspjela da izbjegne asimilaciju “fleksibilnošću” i “održavanjem naše tradicije i običaja”.

Shahide Azari, Alenova supruga, ističe da su nakon rata ona i njeni prijatelji bili konstantno diskriminisani, jer su u njihovoj školi na albanskom jeziku, govorili bosanski.

“Trebalo je vremena da profesori ubijede ostale učenike da nismo Srbi”, priča ona.

Murati dodaje da Bošnjaci na Kosovu samo žele da žive u miru.

“Mi smo Srbima braća po jeziku a Albancima braća po vjeroispovijesti”, kaže on uz blagi ironični osmijeh.

“Uvijek smo u sredini, iako ne želimo nikakvo zlo ili ići protiv jedne ili druge zajednice.”

“Rat je završio, ali za nas je započeo”

Alen Azari, direktor bošnjačke škole u selu Planjane u Župi. Foto: BIRN.

Nakon završetka rata 1999. godine situacija za Bošnjake je bila slična na cijelom Kosovu.

“Rat na Kosovu je završio, ali za nas je započeo”, naglašava Suzana Džudžević, Bošnjakinja iz Mitrovice, koja je tokom sukoba kao izbjeglica živjela u Sarajevu, a zatim se vratila nazad na Kosovo.

Bošnjaci u Mitrovici žive u naselju koje se nalazi između južnog dijela grada, gdje žive Albanci i sjevernog dijela grada u kojem žive Srbi.

Džudžević nam pokazuje kuće oko njene u kojima žive Albanci i one, malo sjevernije, čiji su vlasnici Srbi.

“Dugo godina smo uglavnom boravili unutra, jer nismo mogli ići sjeverno zbog naše vjeroispovijesti, a ni južno zbog našeg jezika”, ističe Džudžević.

“Recite mi, kako neko ko se zove Omera (njen stariji sin) može biti prihvaćen u srpskom odeljenju?”, pita ona.

S obzirom da je školu završila na albanskom jeziku i da “živimo u zemlji u kojoj većinu čine Albanci”, neposredno nakon rata odlučila je da sina, koji je tada imao pet godina, pošalje u vrtić na albanskom jeziku.

“Bilo je i bliže”, objašnjava ona. “Poslati ga na sjever (gdje žive Srbi) bilo je prilično opasno.”

Međutim, o vrtiću se predomislila nakon što je njen sin izostavljen iz programa aktivnosti za proslavu Dana zastave, kojim se obilježava godišnjica proglašenja nezavisnosti Albanije 1912. godine, a koji se na Kosovu slavi kao nacionalni praznik.

Omer je bio jedini Bošnjak u vrtiću u kojem je bilo oko 30–40 djece i jedini koji nije bio uključen u aktivnosti obilježavanja.

“Mama, zašto nisi obučena za ovu aktivnost?”, Džudžević se sjeća da ju je pitao njen sin kada je otišla po njega u vrtić. “Svi ostali roditelji jesu!”

Nije bila pozvana. Putem prema kući, petogodišnji Omer ju je također pitao: “Zašto ja nisam dobio recitaciju? Mogu naučiti recitovati pjesmu, zar ne?”

Kako ima albansko, tursko i bošnjačko porijeklo, Džudžević se osjeća pripadnicom sve tri nacionalnosti i zbog toga ju je ova situacija duboko zaboljela. Odlučila je da njeni sinovi nastave školovanje u bošnjačkoj školi, uprkos lošim uslovima i nedostatku knjiga i nastavnika.

“Sad kad su moji sinovi odrasli, bolje shvatam. Da im se nešto dogodilo, ni ja ne bih mogla da slušam srpski ili slične jezike, uz želju da budu dalje od mene. U to vrijeme je, međutim, bilo prilično teško”, objašnjava ona.

Bošnjaci “nemaju jakog stranog pokrovitelja”

Suzana Džudžević sa svojim sinovima u Mitrovici 1999. godine. Fotografija Suzane Džudžević.

Bošnjačka zajednica na Kosovu pokušala je da održi svoju kulturu i tradiciju kako ne bi izgubila osjećaj identiteta. Ali usred dinamike sukoba između Albanaca i Srba, Bošnjaci su ostali bez osjećaja da postoji mjesto koje mogu nazvati svojim.

Prema ustavu, Kosovo je “multietničko društvo albanske i drugih zajednica” koje imaju pravo da “se slobodno izražavaju, njeguju i razvijaju svoj identitet i karakteristike zajednice”.

U kosovskoj skupštini deset od 120 poslaničkih mjesta rezervisano je za Srbe, četiri za predstavnike zajednica Roma, Aškalija i Egipćana, tri za Bošnjake, dva za Turke i jedno za Gorance. Ostala mjesta su za Albance.

Svaka od etničkih zajednica na Kosovu također ima pravo da vodi opštinu ako je u njoj većina, pa tako danas postoje opštine na čijem su čelu Albanci, Srbi i Turci.

Bošnjačka zajednica tražila je da vodi svoju opštinu u Župi u kojoj živi većinsko bošnjačko stanovništvo, što im je obećano od strane predsjednika Hashima Tachija 2017. i nekadašnjeg premijera Ramusha Haradinaja 2018. godine, ali se to do danas nije dogodilo.

I Redžepi i Murati kažu da je glavni razlog nedostatak političke volje, što je pak posljedica činjenice da Bošnjaci na Kosovu nemaju moćnog međunarodnog pokrovitelja.

“Turci su znali kako da iskoriste svoje poslanike (u kosovskom parlamentu) i imali su pomoć od svog pokrovitelja, Turske”, kaže Redžepijeva.

“Turci imaju (turskog predsjednika Recepa Tayyipa) Erdogana, Srbi se pozivaju na historiju Srbije”, dok su Albanci u većini, dodaje Murati.

“A šta mi imamo?”