“Mislio sam da roditelji mogu nešto učiniti, ali to je nemoguće. Imao sam volju, ali sam shvatio da roditelji ne mogu ništa učiniti i da je sve stvar politike. Jednostavno se možemo razapeti u centar grada, svi mi roditelji, ali nećemo ništa postići. Zapravo, i ne trebamo da rješavamo to jer su nam Ustavom zagarantovana prava i neka to rješavaju političari”, smatra Radumilo i pojašnjava da problem srpskog jezika “može riješiti Milorad Dodik jednim pozivom Draganu Čoviću”.

Na vlasti u općini Glamoč – u kojoj, prema posljednjem popisu stanovništva, Srbi čine 43,5 posto stanovništva, Bošnjaci 32,4 posto, a Hrvati 23,5 posto – nalazi se Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), koji podržava Hrvatska demokratska zajednica (HDZ BiH). Na kantonalnoj razini stvar je obrnuta – na vlasti je HDZ BiH uz podršku SNSD-a. Dvije stranke su koalicioni partneri i na drugim nivoima vlasti.

“Zato i kažem: sve je stvar politike i Dodik jednim pozivom Čoviću, ponavljam, može riješiti taj problem za našu djecu. Ne mogu to niti roditelji, niti udruženja, niti crkva rješavati, jer nisu ni vlast i ne donose zakone. Zna se ko upravlja državom”, konstatira Radumilo.

Jelka Vranješ, majka četvero djece, od kojih troje pohađa glamočku školu, ukazuje na dodatnu dimenziju problema, koja se manifestira u “osjećaju diskriminacije, zapostavljenosti, distanciranja i neinteresovanja za jednu nacionalnu grupu učenika”.

“Osjećaj nepripadnosti koji srpska djeca imaju jeste veliki problem u njihovom društvenom životu. Socijalno su distancirani i sam čin upisa u školu – kad im se daje mogućnost biranja između hrvatskog i bosanskog jezika ali ne i srpskog – stvara ogroman kompleks na samom početku školovanja. Tokom nastave u višim razredima djeca se s tim problemom susreću u još većim okvirima. Ovo više nije samo obrazovni problem, već je problem mnogo dubljih psiholoških razmjera, što nikako ne bi smio da sadrži nijedan obrazovni sistem”, smatra Vranješ.

Ne brine je razlika između ćiriličnog i latiničnog pisma, za koju kaže kako je “u nekoliko slova i to se lako nauči”, koliko je zabrinuta za djecu, pogotovo kad uđu u pubertet, jer se “teško nose s prozivkama, uvredama, omalovažavanjima”.

“Kao roditelj sam htjela i psihologa angažovati, zajedno sa socijalnim radnicima, advokatima i psihijatrima”, govori Vranješ.

I ona podsjeća na sastanke s kantonalnim ministrom prosvjete, ali je on, kako kaže, “svakim drugim sastankom iz zakona vadio jedan plus razlog zašto ne može biti organizovana nastava”. I tako bi sav dosadašnji trud, dodaje Vranješ, “otišao početkom svake naredne školske godine, kad je već bilo kasno da se realizuju dopunske nastave ili redovan program”.

Za ravnatelja Osnovne škole “Glamoč” Antu Ćosića kaže da je uvijek imao korektan odnos prema roditeljima, te da je “uvijek davao primjer razumijevanja i podrške”.

Bez odgovora kantonalnog ministra

O problemu izučavanja nacionalne grupe predmeta za djecu srpske nacionalnosti u Glamoču ravnatelj Ćosić nije mogao govoriti za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH). U telefonskom razgovoru objasnio je kako je “sve u domenu resornog županijskog ministarstva koje propisuje nastavni plan i program”.

“Kakve odluke oni donesu, mi to poštujemo. S obzirom na pravilnik koji postoji u našoj županiji, djeca bi jedino mogla imati pravo na dopunsku nastavu”, kratko je odgovorio.

Osnovnu školu u Glamoču pohađa 226 učenika, a trećina su srpske nacionalnosti. Foto: N1

Još je potvrdio da je nastavu prošle školske godine pohađalo 238 učenika, a ove jeseni moglo bi ih biti manje, najvjerojatnije 226, pri čemu djeca srpske nacionalnosti čine otprilike trećinu učenika.

“Nemam točan podatak za ovu školsku godinu, ali prošle je bilo 81 ili 82 učenika srpske nacionalnosti od prvog do devetog razreda. Vjerojatno će ove godine biti slično”, procjenjuje Ćosić.

Potvrdio je i kako djeca srpske nacionalnosti ne čine većinu učenika, nego je najviše djece hrvatske nacionalnosti, pa onda bošnjačke i srpske.

“Oko jedne trećine vrti se svake nacionalnosti i to varira od godine do godine, kako koja generacija, i uvijek bude nekih više, a drugih manje, ovisi kako se to poklopi”, zaključuje Ćosić.

Odgovori iz ureda kantonalnog ministra znanosti, prosvjete, kulture i sporta Petra Galića nisu stigli do objave teksta.

Iz Ministarstva obrazovanja i nauke Federacije BiH su naveli kako entitetski Ustav dodjeljuje kantonima isključivu nadležnost u provođenju obrazovne politike.

“Kantonalni zakoni o osnovnom obrazovanju garantiraju ravnopravnost upotrebe sva tri službena jezika i oba službena pisma u obrazovanju. Kad je u pitanju nacionalna grupa predmeta (jezik i književnost, historija i geografija, odnosno ‘priroda i društvo’ u početnim razredima osnovne škole, te vjeronauka), u Federaciji BiH bi se trebala izučavati u onim područjima i mjestima gdje je iskazan interes učenika i roditelja za takav vid nastave”, naveli su u odgovoru, te za sva dodatna pitanja usmjerili priču na Kanton 10.

Ombudsmani žele pomoći, Općina ne reagira

O svemu je obaviještena i Institucija ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine, kojoj se prošle godine obratila Općina Glamoč, te je proveden postupak istraživanja i od Ministarstva znanosti, prosvjete, kulture i sporta Kantona 10 zatraženo izjašnjenje.

U izjašnjenju je navedeno da se Općina Glamoč nije obraćala dotičnom ministarstvu “zahtjevom za uvođenje nacionalne skupine predmeta, nego zahtjevom za uvođenje srpskog jezika u OŠ ‘Glamoč’”. Istaknuto je i kako Ministarstvo ne osporava pravo na nacionalnu skupinu predmeta, te se pritom poziva na kantonalni Pravilnik o broju učenika u razrednom odjelu u osnovnoj školi, kojim je propisao da se ‘nastava iz nacionalne grupe predmeta organizira za najmanje 18 učenika u razredu. U školama gdje ima manje od 18 učenika, Ministarstvo može odobriti nastavu ili dio nastave iz nacionalne grupe predmeta, a koja će se izvoditi kao dopunska nastava”.

“Budući da u razrednim odjelima nema dovoljan broj učenika za organiziranje nastave iz nacionalne skupine predmeta za djecu srpske nacionalnosti […] razvidno je kako u navedenoj školi nisu ispunjeni uvjeti za organiziranje nastave iz nacionalne skupine. Dakle, nastava se može organizirati […] isključivo kao dopunska nastava”, odgovorilo je Ministarstvo.

Ombudsmani su se potom obratili Općini Glamoč da dostavi svoj komentar i dali rok od 15 dana. No, komentara u navedenom roku nije bilo, Ombudsmani nisu mogli utvrditi da je Općina Glamoč zainteresirana za daljnje vođenje postupka, pa je predmet zatvoren.

Ombudsmanima su poznati problemi u ostvarivanju prava na jezik konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, posebno u povratničkim sredinama, zbog čega su i izdali Specijalni izvještaj o upotrebi jezika i pisma, navedeno je u odgovoru BIRN-u BiH.

U ovom izvještaju se navodi da svako dijete mora imati jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti sudjelovanja u odgovarajućem obrazovanju koje mora biti u skladu s utvrđenim standardima koji će djetetu osigurati da na najbolji način razvije svoje potencijale, što podrazumijeva osiguranje jednakih uvjeta i prilika za svu djecu.

Oni su podsjetili da su još 2016. godine ukazali da se svakom djetetu u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine omogući jednak pristup obrazovanju, a što se naročito odnosi na područja sa značajnom povratničkom populacijom, u oba entiteta, te ih podsjetili da svako nepostupanje u tom smislu, prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, otvara pitanje prekršajne i građanske odgovornosti.

Ne postoji politička volja uključenih u politički proces, tvrde upućeni. Foto: N1

“Pravo djeteta na obrazovanje mora imati prvenstvo nad svim drugim pravima, s obzirom na to da je ono od izuzetne važnosti za uživanje svih drugih prava i sloboda: građansko-političkih, ekonomsko-socijalnih, kulturnih prava i sloboda svake osobe, te ima veliku ulogu u očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta, a princip najboljeg interesa djeteta zahtijeva od svih tijela nadležnih za procese obrazovanja u Bosni i Hercegovini da poduzmu napore koji će rezultirati uspostavom okruženja koje podržava osobnost učenika, uz odsustvo bilo kakvog oblika diskriminacije“, naveli su Ombudsmani.

Pokušaji da se organizira dopunska nastava izvan škole

Moguće rješenje organiziranjem dopunske nastave izvan škole ponudili su Srpsko prosvjetno kulturno društvo “Prosvjeta” i Udruženje “Tropolje i Zapadne strane”, čiji predsjednik Siniša Šolak navodi kako postoji “i nastavni kadar (penzionisani profesor) i zainteresovani i prostor”. Ono što nedostaje, dodaje Šolak, jeste “finansiranje procesa, koje bi moglo da se riješi kroz lokalni budžet – da ima volje”. Vjeruje u realizaciju dogovora početkom školske godine, konstatirajući kako bi to “mogao da bude korak ka institucionalizaciji rješenja”.

I on je, kao i roditelji, svjestan da ”ne postoji politička volja relevantnih učesnika u procesu”, a što se tiče roditelja, ukazuje kako “nisu upoznati s procedurama i nemaju lokalnu institucionalnu logistiku”.

“I zato ne dolaze u dodir s procedurama potrebnim za rješavanje ovog pitanja”, zaključuje Šolak.

Općinski načelnik Nebojša Radivojša nije odgovorio na upit BIRN-a BiH o nastojanjima da se organizira nacionalna grupa predmeta, niti na dodatno pitanje je li i zašto je Općina Glamoč odustala od uvođenja nacionalne grupe predmeta, barem kao dopunske nastave. Govoreći za agenciju SRNA, on je rekao da je riječ o nastavku kršenja osnovnih ljudskih prava.

“Ovo je višegodišnji problem i, uz sve pokušaje i vapaje, nismo mogli da ga riješimo. Izgleda da su naša nadanja i želje bili uzaludni”, kazao je Radivojša, ocijenivši kako je “skandalozno i neprimjereno” da djeca srpske nacionalnosti uče na jezicima druga dva naroda – Hrvata i Bošnjaka.

“Sve ovo pokazuje nebrigu, ignorisanje i diskriminatorski odnos vlasti Federacije BiH prema srpskom narodu”, rekao je Radivojša, koji kao odgovorne nije naveo kantonalne vlasti.

Roditelji kažu kako su svjesni da ne mogu zamijeniti školu, ni nastavnike, dok navode kako je bilo pokušaja organizacije dopunske nastave, ali je, kako kaže Jelka Vranješ, “uvijek nešto nedostajalo, nešto kočilo, i to nikad nije uspješno organizovano”. Jedino mogu slušati maternji jezik, dodaje, “na časovima pravoslavne vjeronauke, gdje se upoznaju sa jezikom i istorijom, ali u nekom manjem obimu, jer nemaju drugi način”.