Nedjelja, 23 Februara 2025.
Sedmični pregled našeg najboljeg materijala
_
Newsletter
Prijavom potvrđujete da imate više od 16 godina i slažete se da povremeno primate promotivne ponude za programe koji podržavaju novinarstvo Detektor.ba. Možete se odjaviti ili prilagoditi svoje postavke u bilo kojem trenutku.


Radojka Milošević. Izvor: BIRN BiH

Radojka Milošević danas živi u skromnom alternativnom smještaju u centru Srebrenice. Teško se kreće i, pridržavajući se za namještaj, priča da je nakon dugog života u selu Brežani i Skelanima zbog bolesti muža morala da se preseli na mjesto gdje je vrlo usamljena.

“Čim odete vi, možeš hodati kud hoćeš, zidovi ne govore. Čim neko otvori vrata, telefon zazvoni, to je tvoja radost. Velika mi je radost da me neko zovne i na kafu, imam i ja kafe, ali da i on meni dođe, jer jadna ti kuća gdje ne dolazi niko”, priča Milošević i govori da je njen život bio lijep dok je imala porodicu, ali je prije 25 godina ukopala sina Ljubišu.

Kako priča, on je krajem marta 1992. godine krenuo ka Srbiji sa svojim drugovima, koji su bili muslimani i s kojima je bio na odsluženju vojnog roka. Tada ga je zadnji put vidjela.

“Kaže: ‘Majko, rat će biti i nemojte misliti da će proći neko lijepo. Rat je svakom zlo nanio, al’ nemoj kukati ako poginem.’ To mi je rekao. ‘Mora se ratovati, ali ja neću, odoh u Srbiju, nemam se s kim tući, sve su mi drugovi moji, gledamo se u oči u vojsci, jedemo, pijemo, spavamo, i da se s njima tučem. Ja ću ru'sak na rame i u Srbiju, ako budem se snašao da živim, i vi ćete doći’”, prepričava Radojka zadnje riječi sina Ljubiše, dodajući da mu je tada kazala da se čuva.


Ljubiša Milošević. Izvor: Porodični album

Ispričala je da su, pri dolasku na čamac kojim su se prebacili u Srbiju, njemu i drugovima, muslimanima, tražili lične karte. Njen sin je tada, kako kaže Radojka, rekao da su mu to rođaci i da nemaju lične, te da idu raditi s njim.

“I on je tamo radio, njih je odveo, tamo su se snašli, nije niko pitao”, govori ona, pojašnjavajući da je njen sin i ranije radio u Srbiji, te da je bio električar.

Nekoliko puta po njegovom odlasku u Srbiju čuli su se preko veze, a u posljednjem telefonskom pozivu zvao ju je da dođe, ali ona nije zbog supruga, koji nije htio ići. Njen sin se, s druge strane, krio u Srbiji, kako kaže, i nije se želio vratiti.

“Ne bi se sin vratio, sakrio bi se, al’ žao mu, rekli mu: ‘Da ti čuvamo roditelje u Skelanima, a ti da hodaš po Srbiji.’ To su ga opomenuli prvi put da se mora vratiti, on se sakrio. Drugi put su rekli: ‘Moraš se vratiti.’ Kad su ga našli i uhvatili, doveli su ga u Skelane, odatle na liniju”, prisjeća se i kaže da je bila 1995. kada je njen sin vraćen u vojsku.

Nije znala ime jedinice u kojoj je bio njen sin, ali s velikom tugom sjeća se i priča o danu kad je poginuo. Taj dan su rekli da je poginuo neki Milošević, a ona se, kako se prisjetila za BIRN BiH, i dalje nadala da to nije on, da ima “i neki drugi Milošević”.

“Dođe rat, sina odnese, kao da ga uhvati, ptica ga odnese, pogide u ratu… Otišao je 5. maja na liniju, s linije donesen u sanduku. (…) Što ste ga dirali, što ste ga ubili?! Ako neće da ratuje, ne mora…”, govori Radojka, dodajući da je na dan njegove pogibije kukala “koliko je glas donosio”.

“Ko sad mene da primi i kaže ‘majka si moja’?”, pita se Radojka, kojoj “u životu više nema radosti” i koja živi u Srebrenici, gradu za koji kaže da nema budućnosti.

    Povezane vijesti
    Saznajte više
    Srebrenički rastanak: Duša jednostavno neće da prihvati istinu da oca više nema
    Omer Majstorović imao je samo devet godina kada je posljednji put – 11. jula 1995. godine – vidio u Srebrenici svog oca Sulejmana. Pozdravili su se u nadi da će se vidjeti u Tuzli, ali taj susret se nikad nije desio. Danas ima isto godina kao i njegov otac kad su se rastali, a dok s porodicom i dalje traga za njegovim posmrtnim ostacima, Omer dijeli uspomene na njega, da ostanu zabilježene.
    Klaudijin put traganja za istinom o zločinima u Prijedoru
    Riječi bivših logoraša i slike stradanja u dokumentarnom filmu “Prijedorska polja smrti” zauvijek su ostali urezani u sjećanje Klaudije Pecalj, koja je prvi put, gledajući ovaj film, saznala za zločine počinjene u Prijedoru 1992. godine. Od tog dana, godinama unazad na Dan bijelih traka korača s preživjelima tražeći pravdu, mir i prihvatanje činjenica.