Jovo Berić, Jovan Berić, Radivoj Berić, Marija Berić, Milka Berić, Marko Berić, Špiro Berić, Dušan Dukić i Mirko Pokrajac brutalno su smaknuti, većinom hicima u glavu, dok su se nalazili u svojim kućama i dvorištima.

Direktnih svjedoka nije bilo, ali preživjeli i rodbina žrtava tvrde da su osobe u vojnim uniformama danima uoči napada dolazile u selo, pljačkale i zlostavljale preostale srpske stanovnike koji to područje nisu napustili u operaciji “Oluja”početkom augusta 1995. godine.

“U tom periodu nazvala me majka i ispričala mi kako su naoružani muškarci maltretirali oca. On je tad bio u poodmaklom stadiju dijabetesa, pa im nije mogao ustajati na pozdrav. Zbog toga su bili jako agresivni prema njemu”, kaže Jovan Berić, Radivojev i Marijin sin koji je u prvim danima “Oluje” izbjegao u Banju Luku.

Hrvatski istražni organi su ubijene sahranili na kninskom groblju. Osim vanjskog pregleda, nikada nije obavljena obdukcija njihovih tijela.

“Policija me nazvala dva dana nakon ubojstva. Mojim sestrama, koje su tada živjele u Zagrebu i Čakovcu, nitko nije javio što se dogodilo. Bez našeg saznanja su uradili to što su uradili”, kaže Berić. “Nakon osam godina agonije smo ih uspjeli premjestiti u obiteljsku grobnicu.”

Hrvatska vojna i civilna policija su nedjelju dana poslije ubistava pokrenule akciju u cilju pronalaska počinitelja.

Privedeno je šest pripadnika Hrvatske vojske (HV). Četvorica su se već sumnjičila za ubistvo sedam starijih srpskih civila iz obližnjeg sela Gošić. Milka Borak, Dušan Borak, Kosovka Borak, Grozdana Borak, Vasilj Borak, Marija Borak i Sava Borak ubijeni su mjesec dana ranije, 27. augusta 1995.

Od 1996. do 2002. pred hrvatskim sudovima održana su dva suđenja. U međuvremenu su zločini počinjeni u Varivodama i Gošiću uvršteni i u optužnicu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, koja je 2001. podignuta pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Hrvatski sudovi su utvrdili da su tokom istrage ubistava starijih Srba u oba sela napravljeni brojni propusti, a Sudsko vijeće MKSJ-a zaključilo je da su pojedini hrvatski zvaničnici namjerno spriječili istragu.

Novo BIRN-ovo istraživanje dokazuje da do danas, kada se u Hrvatskoj slavi 25. godišnjica operacije “Oluja”, stvarni počinitelji nisu procesuirani, kao i da niko nije odgovarao za opstrukcije istrage dokumentovane u posebnom izvještaju Odjela kriminalističke vojne policije iz 2002. godine.

BIRN je taj dokument, koji je klasifikovan kao vojna tajna, pronašao u MKSJ-ovom dosjeu predmeta “Gotovina, Markač i Čermak”.

Hrvatski vojnici uhvaćeni, procesuirani i oslobođeni

Jovan Berić na mjestu na kome su ubijeni njegovi roditelji. Izvor: Tamara Opačić

Nakon ubistava u Varivodama, međunarodni mediji izvještavali su o krvavim tragovima koje su predstavnici Ujedinjenih nacija (UN) pronašli u brojnim selima koja su ranije bila pod vlašću pobunjenih srpskih snaga.

“Posljednji pokolj [u Varivodama] je najgori pojedinačni čin ubistava otkako su hrvatske vojne vlasti preuzele kontrolu nad ovim područjem”, rekao je Alun R. Roberts, tadašnji portparol UN-a u Kninu, u razgovoru za New York Times.

Hrvatske vlasti su u početku tvrdile da za te zločine nije odgovorna država, već da su ih počinili naoružani civili obučeni u vojne uniforme.

No nakon kritika iz zemalja Evropske unije (EU) i Sjedinjenih Američkih Država (SAD), hrvatski ministar unutrašnjih poslova Ivan Jarnjak i njegov zamjenik Marijan Benko su 18. oktobra 1995. objavili da su počinitelji privedeni u istražni centar Županijskog suda u Zadru.

U februaru 1996. zadarsko Županijsko državno tužilaštvo podiglo je optužnice protiv hrvatskih vojnika. Nikola Rašić, Ivan Jakovljević, Zlatko Ladović i Nedjeljko Mijić optuženi se za teško ubistvo iz koristoljublja u Varivodama.

Uz Peru Perkovića i Ivicu Petrića, Rašić i Ladović optuženi su i za isto krivično djelo počinjeno u Gošiću. Prema nalazu balističara, ta dva slučaja povezivale su čahure ispaljene iz istog oružja i od tada se vode kao jedinstven predmet.

Zadarski županijski državni advokat Ivan Galović je uoči podizanja optužnice lokalnom Narodnom listu rekao da je šestorka vršila ubistva za sebe, uglavnom nakon pljački.

Reč je o osobama “koje su i ranije pokazivale oblike poremećaja u ponašanju, a neki su bili i osuđivani”, tvrdio je Galović. “Zato već sada mogu reći da se na temelju poznatoga ne radi o ‘ubijanju Srba’, nego o ubijanju u kontekstu organizirane pljačke.”

Većina optuženih je od starta poricala svoje učešće u zločinima. Ladović i Mijić su na prvom ispitivanju pred istražnim sudijom priznali da su, u danima kada su se dogodila ubistva, bili u tim selima.

No na suđenju pred Županijskim sudom u Zadru tvrdili su da su ta priznanja rezultat policijske brutalnosti.

Oni i ostali optuženi su svjedočili da su ih policijski službenici po privođenju ucjenjivali, čitali im tobožnja priznanja ostalih i tjerali ih da pred istražnim sudijom iznesu lažnu verziju onoga što se dogodilo na mjestima ubistava.

Neki od njih su se požalili da su ih policajci udarali rukama i pendrekom, prijetili da će ih ubiti i falsifikovati datume njihove demobilizacije kako bi ispalo da u vrijeme počinjenja zločina nisu bili pripadnici Hrvatske vojske.

BIRN je u dva navrata mailom tražio od MUP-a i Policijske uprave da se izjasne o ovim tvrdnjama, ali nismo dobili odgovor.

Tokom suđenja nijedan od svjedoka koji su bili u Varivodama i Gošiću uoči i u danima u kojima su počinjena ubistva, nije prepoznao optužene.

Utvrđeno je i da zločini nisu počinjeni oružjem koje je oduzeto od optuženih.

“Bez obzira na utvrđenja suda da su optuženici u istom sastavu znali odlaziti na oslobođena područja, da su znali krasti na tim područjima… nije utvrđeno niti da li su ovi optuženici inkriminirane prigode bili na mjestima ubojstva, a kamoli tko je od njih, zašto i kako usmrtio kojeg od oštećenika”, zaključio je sudija Milan Petričić i svu šestoricu oslobodio optužbiza zločine u Varivodama i Gošiću.

Istom presudom Petrić je osuđen na šest godina zatvora zbog ubistva civila Đurađa Čanka sredinom augusta 1995. u selu Zrmanja, gdje je njegova jedinica učestvovala u čišćenju terena od mogućih preostalih neprijateljskih grupa.

Za pokušaj razbojništva i pljačke Jeke Tanjge 20. augusta 1995. u kninskom selu Očestovo, Nikola Rašić je osuđen na godinu dana zatvora.

Osumnjičeni nikada nije uhvaćen, a istraga je zaustavljena

Putokaz Varivode. Izvor: Tamara Opačić

Tri godine kasnije, u maju 1999., Vrhovni sud je prihvatio žalbu zadarskog Županijskog odvjetništva, ukinuo oslobađajući dio presude i predmet “Varivode-Gošić” vratio na ponovno suđenje.

Zbog teritorijalne reogranizacije Hrvatske, za predmet je tada postao nadležan Županijski sud u Šibeniku. No, 7. februara 2002., prije završetka suđenja, šibenski županijski državni advokat Željko Žganjer odustao je od optužnice.

“Pristupio sam proučavanju materijala koji sam zatekao u spisu, i na temelju, po mome sudu, temeljite, svestrane i kritične obrade predmeta zaključio da nema dovoljno ozbiljnih i relevantnih dokaza na temelju kojih bi se optužene moglo osuditi”, kaže Žganjer, koji danas radi kao advokat u Zagrebu.

Žganjer je potom u saradnji s Odjelom kriminalističke vojne policije pokrenuo novu istragu i saznao da je zadarsko Županijsko državno odvjetništvo u oktobru 1995. sumnjalo da je Goran Vunić, jedan od zapovjednika voda Izvidničke satnije 113. brigade HV-a, bio umiješan u ubistva.

Sumnjalo se da je Vunić, u vrijeme kada su počinjeni zločini, bio u tim selima i da je zajedno s još dvije nepoznate osobenekoliko dana nakon “Oluje” u Gošiću ubio civila Gojka Ležaića – ali tada nije bio priveden niti je obavljena pretraga njegovog stana.

“Koliko se sjećam, u spisu predmeta koji sam ranije dobio iz Zadra nisam zatekao trag koji bi upućivao da je Vunić mogući počinitelj”, kaže Žganjer.

Žganjer je 27. juna 2002. od Odjela kriminalističke vojne policije dobio posebni izvještaj. U prilogu se nalazilo nekoliko dokumenata: dopis kojim je zadarsko Županijsko odvjetništvo 23. oktobra 1995. od policije zatražilo da se s Vunićem obavi informativni razgovor i izvrši provjera naoružanja koje posjeduje, nalog Vojnog suda u Splitu od 25. oktobra 1995. za pretragu njegovog stana te službena zabilješka Damira Šimića, istražitelja 72. bojne vojne policije iz Šibenika.

U Šimićevoj zabilješki stoji da mu je kapetan Nenad Mrkota, zapovjednik šibenske 4. satnije vojne policije, naredio da obustavi istragu protiv Vunića.

Šimić je 2008. svjedočio na MKSJ-u da mu Mrkota nikada nije naredio da nastavi tu istragu.

Tvrdio je da ga sve do njegovog odlaska iz šibenske vojne policije 1998. niko nije pitao zašto nije sproveo nalog za informativni razgovor s Vunićem i pretragu njegovog stana. Šimić je također svjedočio da je o svemu obavijestio svog nadređenog Borisa Milasa, tadašnjeg načelnika služne za suzbijanje kriminaliteta 72. bojne vojne policije.

No Milas je u svom svjedočenju MKSJ-u rekao da ne zna ništa o tome, a isto su učinili ratni zapovjednik Vojne policije Mate Laušić i tadašnji zadarski županijski advokat Ivan Galović.

Marija Rukavina, Galovićeva zamjenica iz tog perioda, koja je 23. oktobra 1995. potpisala dopis kojim je od policije zatražila da se s Vunićem obavi informativni razgovor i izvrši provjera naoružanja koje posjeduje, odbila je da razgovara s BIRN-om pod objašnjenjem da je sada u penziji.

U posebnom izvještaju Odjeljenja kriminalističke vojne policije iz 2002. navodi se i da postoji sumnja da je Nenad Mrkota, koji je danas civil, ili davanjem uputstava ili lično učestvovao u uništavanju ili prikrivanju dokaza o krivičnim djelima počinjenima u Gošiću i Varivodama.

“Nadalje su prikupljene obavijesti da Mrkota zajedno s Božom Bačelićem [također zapovjednikom voda Izvidničke satnije 113. brigade] vrši pritisak na svjedoke u kaznenom postupku za počinjeno krivično djelo u Prokljanu, te za krivična djela u Gošićima i Varivodama za koje postoji sumnja da su ih počinili Bačelić i Vunić”, piše u izvještaju.

Istim dokumentom, koji je potpisao major Ante Glavan, potvrđeno je da je u skladištima kojima se koristila 113. brigada HV-a pronađeno devet automatskih pušaka istog kalibra kojim su počinjena ubistva.

Žganjer kaže da je vještačenje tog oružja obavljeno naknadno, odnosno nakon njegovog odlaska u Zagreb. “Koliko se mogu sjetiti, Vunić i Bačelić nisu ispitani za trajanja mog mandata”, kaže on. “Ne mogu se sjetiti je li bilo ikakvih postupanja ni prema Nenadu Mrkoti, ali dozvoljavam da se u tom smislu nešto događalo nakon mog odlaska iz Županijskog odvjetništva.”

Proslavljeno oslobođenje ratnog zločinca

Komemoracija posvećena stradalima u selu Gošić. Izvor: Vaska Radulović.

BIRN je pitao šibensko Županijsko državno odvjetništvo da li je u međuvremenu sprovedena istraga i jesu li podignute optužnice protiv Vunića, Mrkote, Bačelića ili drugih osoba.

“Državno odvjetništvo u suradnji s djelatnicima civilne i vojne policije provodi izvide u cilju otkrivanja počinitelja. Budući da su izvidi tajni, ne možemo Vam odgovoriti na pitanja koja se odnose na predmet ‘Varivode-Gošić’”, odgovorili su mailom.

U telefonskom razgovoru za BIRN Goran Vunić je rekao da ne zna ništa o ubistvima. Nije želio govoriti o detaljima slučaja.

“U međuvremenu sam bio na razgovoru u Državnom odvjetništvu. Protiv mene nikada nije podignuta optužnica”, rekao je Vunić.

“Ne znam je li itko spriječio bilo kakvu istragu. Nemam više ništa za reći u vezi toga. To je za moj život prošlo svršeno vrijeme.” Nije želio da odgovori na pitanje da li lično poznaje Mrkotu.

Mrkota, koga je 1996. predsjednik Franjo Tuđman odlikovao Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu, nije odgovorio na BIRN-ove pozive i poruke.

Njegov advokat Željko Ostoja rekao je da Mrkota razgovara s novinarima isključivo preko njega.

“U odnosu na sve dokaze koje ste mi predočili, smatramo da se isključivo radi o verbalnim dokazima koji su proizvedeni za potrebe unutarpolicijskih obračuna, kakvih je bilo i ranije”, rekao je Ostoja. “Mrkota nikada nije opstruirao ikakvu istragu. Svom poslu je uvijek pristupao krajnje profesionalno.”

“Koliko imam saznanja, Mrkota o tome nije ispitan u Državnom odvjetništvu. Moguće je da je bio na nekakvom razgovoru davno prije, ali zadnjih 10-ak godina sigurno nije”, kazao je on.

“Nema saznanja da je protiv njega pokrenuta istraga ili podignuta optužnica”, dodao je.

BIRN nije uspio da stupi u kontakt s Božom Bačelićem, jednim od samo dvojice osuđenih pred hrvatskim sudovima za ratne zločine počinjene nad Srbima tokom i nakon operacije “Oluja”.

Bačelić je 2014. pravosnažno osuđen na sedam godina zatvora zbog ubistva Nikole Damjanića i njegove supruge Milice u selu Prokljan 11. augusta 1995.

Istom presudom Bačelić, koga je Tuđman krajem 1995. odlikovao Redom hrvatskog trolista za izuzetne zasluge za RH stečene u ratu, osuđen je i zbog ubistva Vuka Mandića, pripadnika vojske samoproglašene Republike Srpske Krajine. Kako stoji u presudi, Bačelić je srpskog vojnika odvezao do napuštene kuće na području Varivoda i tamo ga ubio.

Bačelić je tokom suđenja tvrdio da od završetka rata kriminalistička policija i tužilaštvo o njemu pokušavaju “iskonstruirati razne priče glede ubojstava različitih osoba… u kojima uopće nije sudjelovao niti o njima bilo što zna”.

Jedan od svjedoka zločina u Prokljanu bio je Goran Vunić. On je svjedočio da je po dolasku u selo kraj Skradina, gdje je njihova jedinica učestvovala u čišćenju terena od mogućih preostalih neprijateljskih grupa, začuo pucnjeve i u jednom dvorištu vidio “dvoje starijih ljudi kako gore”. Potvrdio je i da je u blizini tog mjesta vidio Bačelića.

Bačelić je pušten iz zatvora u septembru 2016. godine. Kako dokazuju fotografije i videosnimci objavljeni na njegovom Facebooku, među okupljenima na slavlju povodom njegovog oslobođenja bio je i Dario Kordić, također osuđeni ratni zločinac i bivši vojni zapovjednik samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

“Nije bilo volje da se slučaj riješi”

Memorijalna ploča u mjestu Varivode. Izvor: Tamara Opačić.

Boris Milošević, bivši predsjednik Srpskog narodnog vijeća, koje zastupa interese srpske manjine u Hrvatskoj i na svakugodišnjicu ubistava organizuje komemoraciju za žrtve, podsjeća da su “Varivode” bile jedan od predmeta o kojima je Hrvatska izvještavala Evropsku komisiju u postupku prepristupnih pregovora za ulazak u EU kako bi pokušala da dokaže da učinkovito procesuira ratne zločine.

Iako je Državno tužilaštvo taj predmet godinama isticalo kao nacionalni prioritet, kaže Milošević, pravda nije zadovoljena jer i dalje niko nije osuđen.

“Jedini zaključak koji se nameće jeste da nije bilo volje od vrha prema najnižim razinama cijelog državnog aparata da se predmet rasvijetli i da krivci budu kažnjeni, već upravo suprotno, da istina ostane skrivena”, rekao je za BIRN Milošević, koji je nedavno imenovan za potpredsjednika nove hrvatske Vlade.

“Ako se do istine i pravde nije došlo u ovakvom predmetu, onda je ne možemo očekivati ni u drugim u kojima su žrtve Srbi ubijeni nakon [operacije] ‘Oluje’. I to je danas gorko saznanje”, rekao je on.

Jovan Berić, čiji su roditelji bili među ubijenima u Varivodama prije 25 godina, danas živi od skromne penzije i prihoda od proizvodnje meda.

Nakon dugogodišnjeg pravnog postupka i rješenja Vrhovnog suda iz 2012. kojim je hrvatska država proglašena odgovornom za ubistva civila u Varivodama, on i njegove sestre su tek prije dvije nedjelje uspjeli ostvariti pravo na naknadu štete.

“Ne vjerujem da policija i pravosuđe nemaju sposobnosti da otkriju počinitelje”, kaže on. “A koliko su voljni i koliko politika radi na tome, to je druga stvar.”

Tamara Opačić je novinarka hrvatskog nedjeljnika Novosti. Ovaj tekst je dio granta BIRN-ovog programa Balkanska tranziciona pavda, koji je podržan od Evropske komisije.