Istoga dana, u Traktorskoj ulici, u kojoj živi i danas, pripadnici vojnih i paravojnih formacija od kojih su neke bile sastavljene od njegovih komšija Hrvata i Muslimana, ubili su mu oca Luku te dvojicu braće – Željka, čije tijelo do danas nije pronašao, i Dragana, koji je sa 17 godina najmlađa žrtva ratnog zločina u Sijekovcu, mjestu nadomak Bosanskog Broda koje je bilo poprište prvih oružanih sukoba u ratu u BiH.

Mješovito selo od oko 1.500 stanovnika nastojali su pod svoju kontrolu da stave “pripadnici hrvatsko-muslimanske grupe uz učešće vojnih formacija iz Hrvatske, od kojih su brojni svjedoci jednu identifikovali kao HOS”, navodi su iz presude Zemiru Kovačeviću, pripadniku naoružane grupe koja je kasnije prerasla u Interventni vod Prve a potom 101. bosanskobrodske brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

U januaru 2015. Kovačević je pravosnažno osuđen pred Sudom BiH na deset godina zatvora zbog učešća u ubistvima, nečovječnom postupanju i pljačkanju imovine civila srpske nacionalnosti u Sijekovcu. Prema navodima Centra za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske, napad na Sijekovac izvele su jedinice regularne Hrvatske vojske, Zbora narodne garde (ZNG) i paravojne formacije Hrvatske obrambene snage (HOS). Dok se Sud na suđenju Zemiru Kovačeviću fokusirao na događaje direktno povezane sa optuženim, u ovom Centru sa sjedištem u Banjaluci nalaze da je nakon prvog napada na Sijekovac i ubistava devet civila, do vraćanja područja pod kontrolu Vojske Republike Srpske (VRS) ubijeno još najmanje 11 mještana srpske nacionalnosti.

Pred Državnim sudom je utvrđeno da je napadu na Sijekovac prethodio sastanak lokalnog kriznog štaba na kojem je predstavnicima srpskog stanovništva naloženo da predaju naoružanje. Sud nije utvrdio da li je došlo do predaje naoružanja. Potom je uslijedilo okupljanje većih grupa uniformisanih lica i poziv Srbima na predaju preko megafona. Oružani napad na dio mjesne zajednice koju su nastanjivali Srbi započeo je poslije 16 sati. Saša Milošević i danas se vrlo jasno sjeća ključnih detalja ovog događaja koji se odigrao u poslijepodnevnim satima.

“Odjednom je krenula pucnjava. Ja sam sa majkom i mlađim bratom otišao u podrum kod komšija. Stariji brat i otac ostali su u našem dvorištu. Pucnjava je trajala pola sata. Padale su granate. Nakon toga hrvatska vojska, naše komšije, ulaze u podrum. Izvode nas napolje”, prisjeća se Milošević.

U podrum kuće Milana Zečevića, utvrdio je Sud, od pucnjave se sklonilo 19 civila. Od toga pet žena i petoro djece.

“Psovali su nas, svašta nam govorili. Gurali su nas i udarali nogama. Bacili nas na zemlju. Mene je majka držala u zagrljaju”, kaže Milošević.

Spaljivanje žrtava

Osim udaranja i zastrašivanja, desetogodišnji dječak je očevidac brutalnih ubistava koje je godinama kasnije opisivao pred sudovima.

“Zemir Kovačević prilazi i ubija Zečević Petra. Imao je čovjek oko 40 godina, ali je imao paralizu, bio stopostotni invalid. Nakon možda nekih par metara, [Zemir Kovačević] prilazi Zečević Jovi. To je čovjek bio 70 i nešto godina. Prilazi njemu i nešto mu je opsovao, kao: ‘Ti, stari Zec, šta hoćeš ti?’, i meće mu pištolj na glavu i ubija Zečević Jovu”, opisuje Milošević.

Riječ je o suprugu i jednom od tri sina koji su tog dana zauvijek oteti od Milje Zečević.

“Šta više da vam pričam”, teško započinje svjedočenje za BIRN BiH ova 90-godišnja starica. Dok govori, na ulaznim vratima kuće u kojoj živi, gore četiri svijeće. Pogled joj je usmjeren na spomen-sobu ubijenima koja se nalazi u dvorištu Zečevića.

“Milan [sin] pokojni bio je pored drva. Viče: ‘Nemojte mi ženu i djecu.’ Oni nju [Milanovu suprugu Jelicu] ganjaju k'o kuju. Vasu [drugi sin] pokojnoga srezaše tu odma’, na izlazu kuće, rafalom. I Petra [treći sin] mi ubiše, tamo gdje je sastavljena [dvorišna] ograda. Jovu [supruga] mog ubiše mi u rukama… i šta vam mogu kazati”, opisuje Milja.

Njen četvrti sin Branislav preživio je napad spletom okolnosti. Sa jednim pripadnikom HOS-a prevezao je ranjenika u Slavonski Brod. Kada se vratio u Sijekovac, vidio je jedinog osuđenog za ovaj zločin kako stavlja bijeli opasač i govori:“Idem tamo da im j…. mater.”

I Milja Zečević i Saša Milošević, te još nekoliko svjedoka, prepoznali su Zemira Kovačevića kao egzekutora Jove i Petra Zečevića. Sud je, između ostalog, utvrdio da je “Kovačević Zemir sam iz vatrenog oružja pucao u leđa Zečević Petra,kojeg je majka Milja vodila za ruku, te ga tako lišio života, a nakon toga lišio života i Zečević Jovana, kojeg je vodila supruga Milja ispod ruke s obzirom da se isti zbog bolesti teško kretao, tako što ga je prvo udario nogom u stražnjicu, usljed čega je ovaj pao na tlo, a potom mu ispalio jedan hitac iz neposredne blizine iz vatrenog oružja u predjelu glave, dok je u istom dvorištu od strane neidentifikovanih pripadnika ovih oružanih grupa života lišen i Radanović Mirko, a nedugo zatim i Trivić Sreto, čije mrtvo tijelo je pored stepenica njegove kuće sutradan vidio komšija, dok su istog dana prilikom napada, popaljene kuće i pomoćni objekti vlasništvo porodica Radanović, Milošević, Zečević, Bačić, Sedlić, pri čemu je nastala šteta u većim razmjerama, te je slobode lišeno oko trideset civila, većinom žena i djece, koji su zatvoreni, nakon što su sprovedeni u kuću Nike Tomasa, a potom u Dom kulture u Sijekovcu, pri čemu su ih zastrašivali prijeteći da će ih pobiti, te su ovi civili u navedenim objektima bili zatvoreni par dana, a za ovo vrijeme su fizički i psihički zlostavljani, u čemu je učestvovao i Kovačević Zemir…”.

Ubistva koja je počinio Zemir Kovačević i drugi neidentifikovani članovi naoružane grupe vidjela je i danas 81-godišnja Ljubica Sedlić. Sa suprugom Novakom bila je skrivena 50-ak metara dalje, u svojoj bašti. Preživjeli su martovski napad.

“Novak je bio civil. Nismo imali djece. Bili smo sami. Zato smo ostali [u kući]. I eto…”, kao da se pravda Ljubica kadaopisuje 9. april, dan kada su pred njihovu kuću ponovo došli pripadnici Interventnog voda.

“Muž je ostao u kući. Ja sam pobjegla. Bilo je zaključano, a oni su vrata ‘istavili i unišli’. Oni su njega polili benzinom i zapalili u kadi. Ja sam trčala i pokušavala sam da mu pomognem, a oni su mene nogama udarali i govorili: ‘I ti ćeš tako isto završiti kao i muž.’ Joj, rek'o, nemojte… Gurnuli su me niz stepenice. ‘Nemojte, ljudi, ne ide to tako, nije on ništa kriv.’ Krivi ste što ste živi, govorili su”, kaže Ljubica.

Bilo ih je više, ali čini mi se da sam prepoznala Nijaza Čauševića Medu, reći će za BIRN BiH Ljubica 28 godina poslije.

Svjedoci identifikovali druge počinioce

Nijaz Čaušević bio je jedan od pripadnika Interventnog voda bosanskobrodskog HVO-a, a prema nekim svjedočenjima,određeno vrijeme i komandir ove formacije. Na suđenju Zemiru Kovačeviću spominje se u više navrata. Prvi puta kao čovjek čiji glas je prepoznat kao glas sa megafona koji je pozivao Srbe na predaju. Više svjedoka Čauševića je vidjelo sa Zemirom Kovačevićem i to tokom pljački srpskih domaćinstava u Sijekovcu i drugim mjestima. Jedan od svjedoka prepoznao ga je za vrijeme prvog napada na Sijekovac 26. marta ispred svoje kuće kada je sa porodicom istjeran i postrojen kao živi štit Zemiru Kovačeviću.

U dijelu presude Kovačeviću u kojoj je obrađen oružani sukob, zaključeno je da su jedna od strana u sukobu bile oružane grupe hrvatsko-muslimanske nacionalnosti. Jedna takva grupa, kritičnog dana, u martu mjesecu, izvršila je, prema presudi, napad na stanovnike srpske nacionalnosti iz Traktorske ulice.

“Iz dokaza proizlazi da je ta grupa, predvođena Nijazom Čauševićem, uz učešće Zemira Kovačevića i drugih lica, zajedno sa pripadnicima HOS-a prevođenim Antom Prkačinom iz Slavonskog Broda, učestvovala u lišenju života više lica, nečovječnom postupanju, kojom prilikom je pričinjena veća materijalna šteta na objektima stanovnika srpske nacionalnosti”, navodi se u presudi.

Čaušević je u medijima negirao učešće u zločinu u Sijekovcu. Prema pisanju nekoliko hrvatskih medija, nastanjen je u Istri, a BIRN-u BiH nije bio dostupan za komentar.

Predsjednik Udruženja za traženje zarobljenih boraca i nestalih civila iz Broda, Marko Grabovac odgovornim za zločine u Sijekovcu smatra – pored Kovačevića i Čauševića – i Antu Prkačina, bivšeg načelnika Glavnog stožera HOS-a, a kasnije i HVO-a. Grabovac kaže da o tome govori dokumentacija i svjedočenja prikupljena u “Ekspertizi o ratnim zločinima na području Bosanskog Broda”, koju je uz pomoć stručnjaka sačinilo ovo udruženje.

“O Anti Prkačinu imamo dosta izjava svjedoka. Neki su pod šiframa (…) da bi on rekao: ‘Ja tad nisam bio tu [u Sijekovcu].’ Nije dalje bio, ali je bio kad je bio”, kaže Grabovac.

Na suđenju Zemiru Kovačeviću nekoliko svjedoka govorilo je da je čulo da je vojnike regularne Hrvatske vojske marta 1992. godine predvodio Ante Prkačin. Sud je na osnovu izjava više svjedoka i drugih dokaza van razumne sumnje utvrdio da su pripadnici HOS-a predvođeni Prkačinom bili u dvorištu Zečevića u Traktorskoj ulici 26. marta 1992. godine. Jedna od svjedokinja izjavila je da je Prkačin bio i u podrumu Zečevića. Njegovo prisustvo na tom području i u to vrijeme Sud je potvrđivao i iz dokaza sadržanih u “Informaciji Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH”, te dokumentacije Kriznog štaba obrane općine Bosanski Brod od 18. marta 1992. i depeše Centra službe bezbjednosti (CSB) Doboj od 24. marta 1992. godine.

Ante Prkačin je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH negirao odgovornost za zločine.

“Zločine nisam počinio”, kazao je Prkačin, koji nije želio govoriti o događajima iz marta 1992. godine.

On je ranije u medijskim istupima govorio da zločin u Sijekovcu treba dodatno istražiti i vidjeti da li je bila riječ o sukobu ili pokolju, te da je za ono što se dogodilo u ovom posavskom selu prvi put čuo nekoliko dana kasnije. Prkačin je bio kandidat na listi Domovinskog pokreta Miroslava Škore na parlamentarnim izborima koji su se u Hrvatskoj održali 5. jula.

Sa nešto više od 5.000 glasova izabran je u Hrvatski sabor.

Tijelo brata na televizijskim snimcima

Mnogi koji su odgovorni za ratne zločine nad Srbima Posavine, pod zaštitom su Hrvatske, uvjeren je Marko Grabovac. Ne krijući ogorčenje, ustvrdio je i da je djelimična krivica i na institucijama Republike Srpske (RS) i Bosne i Hercegovine.

“Ako imamo dokaze, imena i prezimena izvršilaca zločina po komandnoj i drugoj odgovornosti, smatramo da je neophodno da ljudi koji nas predstavljaju treba da postave pitanja kada će ti zločini doći na red. A ne da pripremate teren za ucjenjivanje i prijetnje svjedocima”, kaže Grabovac.

Udruženje za traženje nestalih iz Broda koje predvodi Grabovac traga za još 35 nestalih, 675 posmrtnih ostataka čeka na zeleno svjetlo Tužilaštva BiH za identifikaciju. U masovnim grobnicama u okolini Bosanskog i Slavonskog Broda ekshumirani su posmrtni ostaci gotovo 200 osoba.

I Saša Milošević iz Sijekovca 28 godina očekuje da pronađe posmrtne ostatke brata Željka. Posljednji put njegovo tijelo vidio je ispruženo pred porodičnom kućom i to na televizijskim snimcima RTV BiH snimljenim dva dana nakon masakra, prilikom posjete članova Predsjedništva BiH.

Ima i ozbiljne zdravstvene probleme, a nemir mu stvara i činjenica da je za očigledan zločin – sa uglavnom poznatim učesnicima – do danas odgovarao samo jedan čovjek. Plaši se da je slučaj “Sijekovac” zauvijek zaključen jednom jedinom presudom.

Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) kroz Regionalni projekat o ratnim zločinima (RWC).